GRADIŠKA – Bicikli i biciklisti u lijevčanskom selu Kukulje, jednom od najvećih i najarazvijenijih, čine nezaobilazan dio lokalne statistike koju godinama, veoma precizno i uspješno, vodi mještanin Petar Mihajlović.
On podatke i činjenice, ocjene, procjene i kontatacije koje se odnose na davnu prošlost ali i sadašnjost ne zapisuje nego pamti. Sve mi je u glavi, sve evidencije su na brojnom stanju, sve “daske” na broju pa se ljudi čude kako ništa ne zaboravljam, kaže Mihajlović, pripisujući za to zasluge čestim ponavljanjima.
– I đak ponavlja razred ako ne nauči gradivo. Tako je i kod mene. Moje gradivo se mijenja ali novosti usvajam veoma precizno i odgovorno sortiram u glavi. Nego da počnem od bicikla – nestrpljivo predlaže Petar kojeg je, kao i novinara portala Srpskainfo ugostio seoski aforističar Miloš Ožeg.
Njegova uloga je da Petra podseti na mnoge teme koje, kako sugeriše, ne mogu stati ni u najveći knjigu, u roman.
Petar Mihajlović i Miloš Ožeg
– U Kukuljama su u periodu između 1950. i 1960. godine bila četiri bicikla i to muška. Voženi su isključivo subotom i nedjeljom, radnim danima, nikako. Smatralo se da je besposličar, ko radnim danima vozi bicikl, taj se nije mogao lako oženiti. Nedjeljom je vožnja bicikla imala smisla, govorilo se da svetkovinom može jer se ne radi u polju. Za cure je bila sramota da uopšte voze bicikl, da im vjetar suknju zabacuje a narod gleda – priča nam Petar teoretišući razloge zbog kojih u selu, u to vrijeme, nije bilo ženskih bicikla.
O ovoj situaciji i prevoznom sredstvu na dva točka, vrijednog para volova ili tri krave, napisana je i pjesma.
– Cure su pjevale na kopanju, ja sam svome dragom našla manu, vidjela ga na biciklu, na radnome danu… Ili, moj dragane, moja grudo leda, otopi se, ja se ne nagleda… – deklamuje Petar stihove za koje je utvrdio da su spjevani prije 66 godina.
Vlasnici prvih bicikla, vraća nas na glavnu temu, bili su bogatiji Kukuljčani, Trivo Šušnjara, nekada banski većnik, potom Milorad Stanišić, Simo Bogdanović i Dragan Malbašić.
– Ja nisam imao priliku do, pred odlazak u JNA da povezem bicikl. Do tada sam gledao bogatije kako se voze. Ja sam hodao u klompama a to su drveni opanci jer sam pripadao nižem staležu. Priliku sam dobio u Banjaluci, čuvajući djecu tetke Jelene Bosančić koja me, kao budućeg vojnika koji broji dane do odlaska, nagradila vožnjom tetkovog bicikla – opisuje Mihajlović svakojake dogodovštine kojeg društvo sluša sa velikim interesovanjem nagrađuje burnim smijehom.
Daroviti pripovjedač to shvata kao podršku te nastavlja priču bez oklijevanja, zamuckivanja i gubljenja vremena.
– Prvi u Lijevču smo dobili agregat velik kao kuća a ubrzo i seoki televizor. Kod nas su četiri sela, Martinac, Šeškovci, Lilić, Karajzovci i Petrovo Selo dolazili da gledaju televizor. Poslužitelj postavi televiztor na prozor a mi u dvorištu, kao na zboru, neko leži, neko sjedi, neko u zaprežnim kolima pa dokle ima programa, tu budemo – opisuje Petar doživljaje s kraja šezdesetih godina prošlog vijeka. Naš sagovornik pamti i popularne TV emisije, „Dnevnik“, „Građani sela luga“, „Višak i obaveza“… Prvi u Kukuljama televizor je kupio Lazar Vidović, seoski stolar i zidar koji više nije htio u gužvu, u gledalištu ispred škole.
Kukulje danas
Naše selo ima 330 kuća, deklamuje Petar, sedam srušenih i 94 prazne. Polovina njihovih vlasnika neće doći da u njima živi, sigurno. Imamo 71 kuću po jedno čeljade, 96 udovica i nas 34 slobodna čoveka, tojest udovca.
Dodikov bicikl
Na svečanosti u seoskom domu u Kukuljama, čiju gradnju je uveliko pomogao Milorad Dodik, u to vrijeme predsjednik Republike Srpske, mještani su mu uručili bicikl. Radojica Vidović, predsjednik Mjesne zajednice pojasnio je da time ispravljaju davnašnju nepravdu jer je Dodiku ovde ukraden bicikl a kradljivac nije pronađen.
Istina je, ja sam u Kukulje nekada, iz Mrčevaca dolazio biciklom na igranke. Međutim, jednom prilikom kada sam krenuo kući, moga bicikla nije bilo, ukraden je. Otišao sam kući pješke a bicikl mi je vraćen pola veka kasnije. Bolje ikad nego nikad – kazao je Dodik.