GRADIŠKA – Pravi domaćini se za svinjokolj pripremaju čitavu godinu. Po pravilu u kasnu jesen, obično krajem novembra kolju se svinje godišnjaci. Težina im je u prosjeku oko 200 kilograma, a nisu rijetki ni primjerci za koje treba napraviti veće korito i duže čengele, jer važu i po 300 kilograma.
I tačno se zna starost i namjena svinje za suho meso, mast i čvarke, a posebna težina i starost svinje su uslovi za dobru kobasicu i kulen. Josip Barišić, čovjek sa više nadimaka, tvrdi da je osma generacija Barišića u Bok Jankovcu, prvom selu od Gradiške nizvodno. Iza njega su još dvije generacije, dva sina i četvero unučadi.
– Čitavu godinu hranim svinje za ovaj jedan dan. Kad se objese na čengele, moraju da im njuške budu na zemlji, da slanina bude šarena i najmanje debela za tri prsta, crna džigera zdrava i „Đurina kapa“ velika. I dok ja ujutro ložim vatre na nekoliko mjesta, a prethodno sam naoštrio noževe i pripremio posuđe za meso, supruga i snaha prave razne đakonije, kuvaju rakiju i načinju prošlogodišnji kulen. E to je pravi svinjokolj – kaže Barišić koga od milja zovu Lukin i Miško.
Komadi mesa se po ustaljenom običaju hlade na zaprežnim kolima i traktorskim prikolicama. Ukoliko „udari“ nevrijeme, lako ih je uvesti u natkriven prostor. Zanimljivo je biti uz ekipu majstora. Dikovi noževi pletu na sve strane, svako zna svoj posao, niko nikome ne smeta, svako svakoga sluša. I svi se oslovljavaju po nadimcima, jer Bok Jankovac važi za selo u kojem su krštena imena rijetko u upotrebi.
Tako sa nožem rade Čuveni, a ime mu je Dragoslav i Nedeljko zvani Musa, pomaže im Miškov sin Malik koji se slabije odaziva na ime Željko, a tu su i Igorica, Jura i Beba i Tonči. Na čvarke obavezno navrati i Knez, Mirkec i Dule Dalmatinac.
– Za jedan dan smo zaklali osmero tovljenika. Skoro dvije tone žive vage. Imamo svoje recepte za ljute i malo blaže kobasice, a počeli smo praviti i kranjske. Kuleni su nam omiljeni, probrano meso, dobro samljeveno i zaljućeno, pomiješano sa kockicama leđne slanine punimo u „Đurine kape“, odnosno svinjske želuce. Naravno, dodajemo i određenu količinu junetine, a u krvavicu dodajemo juneća srca i jezike. Naši proizvodi su ljepši od bilo kojih u najvećim marketima – priznaje Barišić.
Kod ove čestite porodice sa poštuju običaji stari stotinama godina. Na kraju radnog dana večera je obavezna. A na stolu stara tradicionalna jela – žganjci, kiseli kupus, juha od svježih svinjskih obraza, potom sarma, pečeno i kuhano meso, kukuruza od bijelčića i nekoliko vrsta kolača.
I tada su ukućani, majstori i komšije dužni da saslušaju Miškovu priču o mjastorlucima.
– Nadaleko sam poznat kao majstor 24 zanata.Osim bravarije, koja mi je osnovna djelatnost, razumijem se i u struju , vodu, mljevenje brašna, oštrenje noževa, konstruisanje raznih alata i mašina, sve poslove sa traktorom i u poljoprivredi. Jedino nikada nisam bio majstor za žensku djecu – obavezna je završnica njegove priče.
A potom mu bivaju upućene istinite začkoljice o tome kako je prasca umjesto krmače odvezao nerastu na oplodnju, kako ženama jeftinije prodaje brašno i radi bravariju, te kako je kod jedne komšinice namjerno zamijenio kaljače da bi imao razlog da ponovo dođe.
A tek sutradan Miško svojim „polom“ obiđe sve one koji su mu prethodna dva dana radili na svinjokolju. I počasti ih svježim mesom, vrećicom čvaraka i svježe nadjevenom kobasicom. I svi su svještili kada im raportira koliko je bilo masti, čvaraka, kobasice i kulena, da je količina tačna tek nakon dijeljenja sa brojem dva. Upravo zbog toga je svinjokolj kod Barišića pravi praznik.
Autor: B. Grgić / MojaSrpska.info