Naslovna Info Gradiška Uspomene Mile Balte iz Gradiške: Šest decenija čuva fotografiju ĐAČKOG RASTANKA

Uspomene Mile Balte iz Gradiške: Šest decenija čuva fotografiju ĐAČKOG RASTANKA

GRADIŠKA – Crno-bijela, školska uspomena snimljena 2. juna 1959. godine, prilikom đačkog rastanka poslije završetka četvrtog razreda, za penzionera Milu Baltu (72) iz Cerovljana kod Gradiške predstavlja svojevrsnu relikviju koju vjerno čuva šest decenija.

Gdje god je živio i radio, mijenjao mjesta, gradove i države, putovao u svijet iz rodnog kraja tragajući za boljim životom, uvijek je nosio ovu fotografiju.

-To je moje prvo fotografisanje. Sjećam se, mi seski dječaci i djevojčive, naše drugarice, bili smo uzbuđeni ispred objektiva, ali istovremeno srećni i po malo zbunjeni. Zato mi je ova fotografija ili slika, kako je ja zovem, važna. Ne sjećam se ko je bio fotograf niti odakle je banuo u našu školu. Sasvim sam siguran da me prije toga, prije nastanka ove fotografije, kada se još uveliko osjećao teret Drugog svetskog rata, da me neko fotografisao – pripovijeda Mile Balta koji se, poslije dugogodišnjeg rada u Sloveniji vratio u rodni kraj.

U Gradiški je pedesetih godina prošlog vijeka izučio automehaničarski zanat, a životni putevi odveli su ga u Ljubljanu.

Tamo je upoznao suprugu Gordanu, porijeklom iz Gornjih Podgradaca kod Gradiške, oženio se, stekao potomke.

-Moj sin Željko, dok je bio mali, a sada njegova djeca a moji unuci, Vanja, Valentina i Aleksandar, često se raspitivao o mome detinjstvu, školovanju, seoskoj školici i školskim doživljajima. Oni su uskraćeni za to bogatstvo beskrajne igre širokim livadama, njivama, bosonogog gazanja po potocima, gdje smo lovili ribu, pravili mlinčiće od kukuruzovine, pentrali si se po drveću tragajući za gnijezdima ptica – teče bujica uspomena Mile Balte koji se, tjeran nostalgijom i zovom rodnog kraja napokon vratio u svoje selo.

Tu je, veli, zasadio voćke, uredio porodično imanje, otvorio novo životno poglavlje.

– Supruga i ja smo ovdje, tu nam je najljepše. Imamo svo vrijeme svijeta, pričamo o prohujalim godinama, iskušenjima u koja smo upadali, stalnoj borbi da nešto važno i ozbiljno, postignemo. Nije to bio ni malo lak niti jednostavan put ali smo zadovoljni. Sada ovdje prelistavamo uspomene, stare albume, podsjećamo se na komšije i poznanike koje odavno nismo sreli, neki od njih više nisu ni živi, sve se to rasulo kojekuda – opisuje Balta svoju svakodnevnu opsesiju vraćujući nas ponovo na đačku uspomenu iz berečke škole.

-Bilo je mnogo djece u selima, mnogo đaka… U svakom selu ovog našeg kraja, po dva učitelja su radila a ponegdje i više. Moju generaciju rođenu 1948. godine učila je Anica Mikač, a u drugoj smjeni radio je njen muž, takođe učitelj Branko Mikač. Oni su bili veoma posvećeni učiteljskom poslu, narod ih je volio i poštovao, njihova riječ se slušala a savjeti uvažavani – kaže ovaj penzioner, kojeg često, veli, zapljuskuju emocije.

Vjerovao sam, zaključuje, da moja generacija, seoska djeca, đaci naše škole nikada nećemo odrasti a da naša učiteljica nikada neće ostariti.