Naslovna Info Gradiška Slavonci na desnoj obali Save

Slavonci na desnoj obali Save

GRADIŠKA – U stotinjak kuća na desnoj obali Save nastanili su se nekada ugledni domaćini iz Požege, Slavonskog Broda, Nove Gradiške, Novske, Slavonskog Kobaša, pa čak i iz Osijeka. U većini domaćinstava ostali su samo stariji ljudi. Mladi su u Beču, Minhenu ili Frankfurtu. Ipak, ima i rijetkih primjera poput porodice Račić, gdje su mladi preuzeli inicijativu i posao u svoje ruke

Mačkovac, Novo Selo, Gornja i Donja Dolina,… sela su u kojima su se s bosanskohercegovačke strane Save skućili brojni Srbi iz Slavonije. U stotinjak kuća nastanili su se nekada ugledni domaćini iz Požege, Slavonskog Broda, Nove Gradiške, Novske, Slavonskog Kobaša, pa čak i iz Osijeka.

Putevi do ovih sela na desnoj obali Save teško su prohodni, kuće ruševne, ograde zarasle u travu. Dječije graje i pjesme nema, ovdje nema ni prodavnica, kafića, pa čak ni crkve ili groblja. Život u ovih nekoliko sela zaustavljen je. Mladi su otišli u Njemačku, Austriju ili Sloveniju, dvadesetak porodica mučeno teškom nostalgijom vratilo se na svoja ognjišta u Hrvatsku, dok su ovdje ostali oni stariji. Table sa nazivima sela najbolje govore kako se živi ovdje.

Tabla na ulazu u selo Mačkovac

Šezdesetogodišnjeg Vasu Bjegovića srećemo na ulazu u Gornju Dolinu. Pokušava da sustigne stado od pedesetak ovaca i koza. Poveo ih je još za rose na savski nasip. Ispaša je obilna, kišno je proljeće.

„Teško se živi, teško dolazi do novca. Nemam nikakvih primanja, djeca su otišla vani, ja ovako uz stado. Idem za ovcama i kozama dok me noge služe. Pomoći nema niotkuda“, požalio se Vaso u hodu za svojim stadom, koje mu život znači.

Slavonci u Bosni
Vaso Bjegović

Od danas do sutra

Od poljoprivrede živi i porodica Slobodana Zubovića, nastanjena u Novom Selu, koje graniči sa srbačkom opštinom. Slobodan i komšija Drago Puljić obradovali su se objektivu fotoaparata i mikrofonu, jer se, kako kažu, u njihovom selu ništa ne dešava.

„Ovdje život nije nikakav, težak je i jednoličan. Bavimo se poljoprivredom, imamo nešto mehanizacije, obrađujemo sedam hektara zemlje. Zemlja je teška, trebalo je dugo da joj naučimo karakteristike i ćud. U domaćinstvu živimo supruga i ja, a sin i snaha su u Beču. Živjelo se dobro u Hrvatskoj, radio sam u tvornici „TANG“ u Novoj Gradišci, a ovdje je posao misaona imenica“, kaže Zubović, koji se ipak ne misli vraćati u Novu Gradišku, u rodno selo Smrtić.

Od ovog vrijednog poljoprivrednika, koji je na pragu šezdesete, doznali smo da u selu nema nikakve infrastrukture. Nema ni prodavnice, hljeb i ostale namirnice donose iz petnaestak kilometara udaljenog grada ili ih snabdiju vozila dostave.

„Vjerske obrede obavljamo u pravoslavnoj crkvi u Lamincima. Do nje imamo skoro deset kilometara. Tu i sahranjujemo naše mrtve. Sve manje nas je ovdje. Ponekad brojimo domaćinstva koja su se doselila iz Požege ili Slavonskog Broda. U dvije Doline i u Novom Selu bilo ih je 56. Tek po neko se vrati, ja ne namjeravam jer me vežu ružne uspomene iz minulog rata“, govori Zubović.

Bez posla i u beznađu je i Slobodanov vršnjak, Zdravko Kutić iz Gornje Doline. Kosio je travu pored puta dotrajalom kosom, kako bi nahranio stoku, od koje i živi. Dočekao nas je vedrog duha, iako teško živi.

Slavonci u Bosni
Zdravko Kutić

„Ovdje sam od 93. godine, legalno sam zamijenio svoje imanje kod Požege za ovo. Sam sam, jedna sestra živi u Banjoj Luci, druga u Mladenovcu. Evo vidite, kakva je kosa kojom kosim dotrajala, takav sam i ja. Živim od danas do sutra, nikakvih primanja nemam, sem nešto boračkog dodatka, a to je dovoljno za dan ili dva. Ali ne žalim se, vjerovatno ima ljudi koji teže žive od mene“, govori Kutić.

Mladi ljudi su jedini temelj opstanka

Mlađi ljudi se ipak bolje snalaze u ovoj sredini, barem oni koji su ostali. Adaptirali su se u društvu, našli zaposlenje, voze automobile i češće su u gradu. Odlaze u Gradišku, Banja Luku ili Srbac.

Drago Puljić bio je dijete kada je njegova porodica napustila ognjište u obližnjem Slavonskom Kobašu. Zaposlio se, radi kao vatrogasac i zadovoljan je.

Slavonci u Bosni
Drago Puljić

„Otac se zaposlio u komunalnom preduzeću, ja kao vatrogasac. Prilično dobro živimo. Ipak, u zaposlenju je spas. Moj savjet mladim ljudima, ukoliko su se opredijelili na ostanak ovdje, jeste da se aktiviraju u društvenom, sportskom, pa i u političkom životu. Tako ćemo lakše doći do igrališta, puteva ili zaposlenja. Ovdje su pravila igre takva“, kazao je Puljić.

Dva kilometra dalje, gdje prestaje put, pretposljednja kuća u nizu je kuća porodice Račić. BranoTatjanaAmanda i Martina, tri generacije.

Brano Račić, takođe na pragu šezdesete godine, zasukao je rukave i s porodicom se uhvatio u koštac s problemima. Riješava jedan po jedan, investira, obrće i snalazi se. I to veoma uspješno. Nije dozvolio, kako kaže, da mu život neprestano klizi ka dnu.

„Jedanaest godina smo živjeli u Rijeci. Radio sam u brodogradilištu i to odgovorne poslove. Bio sam kontrolor zavarivanja, nije se smio dogoditi propust, i nije se događao. Lijepo smo zarađivali, radila je i supruga. A onda se zaratilo, zapali smo u krizu, a taman smo trebali dobiti stan. Sa suprugom i dvoje male djece otišli smo prvo u Njemačku, sada smo ovdje u Novom Selu i ne žalimo se, ali radimo duplo radno vrijeme, svakodnevno“, iskren je Račić.

Proizvodnja povrća i guščije masti – recept za bolji život

Brano je majstor mnogih zanata. Izvanredan je bravar i varilac, bavi se izradom čamaca, plete ribarske mreže, pravi unikatne stolove i postolja za lovačke trofeje od topole „jagnjide“. No, ipak je egzistenciju vezao uz poljoprivrednu proizvodnju.

Slavonci u Bosni
Brano Račić

Do ove godine Račići su svake zime klali 70 domaćih gusaka, od kojih su dobijali 50 litara ljekovite masti. Guščije meso su prerađivali u kobasice i kulene, sušili ga, mljeli, pravili razne delikatese. Ovoga proljeća krenuli su u trogodišnju aktivnost povećanja broja gusaka na ranču za čak deset puta.

„Namjera nam je da povećamo matično jato, da prstenujemo guske i da povećamo jato za klanje na hiljadu komada. Za to nam treba period od dvije do tri godine. Već sada imamo stotinu guščića, izleženih u tri turnusa. Napravio sam i inkubator za leženje živine. Naše guske žive u prirodnom ambijentu. Ogradili smo im veću površinu močvarnog zemljišta, imaju vodu za plivanje, barsko bilje – kompletan ugođaj“, priča Brano Račić.

Njegova porodica važi za najvećeg proizvođača guščije masti na ovom području. Uvidjeli su da 50 litara, koliko su proizvodili minulih godina, nije dovoljno.

„Kćerka Amanda je inicijator proširenja proizvodnje. Poslušali smo je. Imamo dovoljno zemljišta za uzgoj žitarica kako bismo guske u jesen utovili i dobili što više zdrave masti, koja je naročito tražena u smogom pogođenom Sarajevu, ali i u ostalim dijelovima naše zemlje“, rekao je Račić.

U osam plastenika proizvode 25 tona povrća

Osim uzgoja gusaka, Račići su ovoga proljeća u plastenicima zasadili sedam hiljada sadnica povrća, mahom paprike i paradajza. Nadaju se urodu od 25 tona raznog povrća, koje plasiraju u domaćim trgovačkim lancima.

„Sami proizvodimo i rasadu, Amanda i ja smo varili sve ove konstrukcije. Imamo osam velikih plastenika, grijemo ih, ventiliramo, napravili smo sami mnoga oruđa za kultivaciju i zaštitu povrća. Imamo i tržište, jer radimo kvalitetno i zdravo, bez opasne hemije. Dokazali smo da se vlastitim radom može opstati, rekao je Brano Račić.

Amanda je otišla korak dalje. Radeći u obližnjoj fabrici namještaja, sve što je uštedila i uz nešto kredita podigla je vlastiti ribnjak. Prvi izlov očekuje već u septembru, optimista je.

„U ribnjaku je preko 3.500 komada kvalitetnog šarana. Ribu hranimo žitaricama, a voda u ribnjak dolazi iz rječice Mature, koja protiče ivicom našeg imanja. Radili smo kontrolna mjerenja i zadovoljni smo. Ja sam svoju perspektivu ipak vidjela ovdje. Iako mogu otići u neku od zemalja Evropske unije, radije ostajem ovdje da se dokažem u proizvodnji povrća, ribe, guščije masti i mesa. Volim izazove takve vrste“, kaže Amanda, uzdanica porodice Račić.

Ipak, rijetki su slučajevi kao u porodici Račić, gdje mlađi preuzimaju odgovornost i poslove u svoje ruke. U većini od stotinjak domaćinstava u kojima žive srpske porodice porijeklom iz Slavonije, ostali su samo stariji ljudi. Mladi su u Beču, Minhenu ili Frankfurtu. Čini se da je zakazala i zajednica, i lokalna i međunarodna, koja ovim ljudima nije ništa pružila. Ni put, ni olakšice za privatni biznis, pa ni obećanje.

Izvor: P-portal