Naslovna Info Gradiška Mala Dalmacija u Gradišci nastala iz čiste ljubavi

Mala Dalmacija u Gradišci nastala iz čiste ljubavi

GRADIŠKA – S početka pedestih godina prošloga vijeka Dušan Vujanić iz Ervenika, sela između Knina i Obrovca, radeći u Kazneno-popravnom domu u Staroj Gradišci zagledao se u Ljubicu Topić, tada stamenu djevojku iz Bok Jankovca, prvog sela nizvodno od Gradiške. 


Ljubav je bila toliko jaka da se Dušan nakon ženidbe sa Ljubicom odlučio na život u Bok Jankovcu. Skućili su se i krševitu Dalmaciju i rijeku Zrmanju zamijenio je Savom i prostranom ravnicom koja seže u nedogled.
Nekoliko godina kasnije u Bok Jankovac dolazi i Dušanov brat Ljuban. Teška srca je, ostavio ognjište, Zrmanju i dalmatinski krš, ali trebalo je prehraniti šestoro djece. Ljuban je bio šumar, ostao je bez posla.
Zajedno sa suprugom Jokom, takođe Dalmatinkom iz zaseoka Kovačevići kod Ervenika, izrodili su još dvoje djece na novom kućištu u Gradišci. Vujanići su se, dobro snašli, vrijedni su i čestiti ljudi, izgradili su nekoliko kuća u nizu, napravili malu Dalmaciju na desnoj obali Save. 


Gojko Vujanić, Ljubanov sin, uprkos činjenici da je šezdeset godina mještanin Bok Jankovca, neprestano misli o djetinjstvu u Dalmaciji i nestašlucima na Zrmanji.
– Otac i majka su sa nas šestoro došli ovdje na nagovor strica Dušana u aprilu 1962. godine. Otac je bio šumar u Erveniku. Ostao je bez posla i morao je poći trbuhom za kruhom. Došli smo ovdje gdje je zemlja veoma plodna i dobro rađa, za razliku od naše kamenite u Dalmaciji. Ali Dalmacija mi je ostala urezana i u sjećanju i u srcu – kazuje Gojko Vujanić.


Priznao je da nema dana da se ne prisjeti djetinjstva i nestašluka i rijeke Zrmanje koja im je tokom cijele godine bila druga kuća.
– Nezaboravna su kupanja i nestašluci na prelijepoj  Zrmanji. Smatram da je Zrmanja najljepša rijeka na svijetu i da joj ni jedna nije slična. Živjelo se teško tih godina u Erveniku, teško je bilo doći do kore hljeba. Ovdje je bilo svega. Izučili smo škole i zaposlili se kud koji. Ja sam bio mehaničar u nekadašnjem gigantu „Radnik“, brat Slavko je radio preko u zatvoru u Staroj Gradišci, pokojni brat Rade, zvali smo ga svi Radek, bio je odličan fudbaler – prisjeća se Gojko.


U Erveniku više nema Vujanića. Ili su se doselili prije šezdeset godina ili su se rasuli po bijelom svijetu u zloglasnoj akciji „Oluja“. 
– Odemo ponekad u Vujaniće. Nema tamo više nikoga. Tek po neka stara osoba čeka da umre. Obiđemo groblje i crkvu, Zrmanju i još poneka mjesta. Sjećam se Svetoga Jovana, svi gosti koji su nam dolazili obilazili su sve Vujanića kuće, bilo je tako i u nevolji, jedni drugima su pomagali. Ništa više nije kao prije – prisjeća se Gojko.


Gojko se bavi pčelarstvom. Ima devedeset pčelinjih društava. Med i ostali proizvodi pomažu mu da preživi, od penzije se ne može sastaviti kraj sa krajem. Tu je i red vinove loze, tek toliko da ga podsjeti na zavičaj iz djetinjstva. Kuća do Gojkove je isto Vujanića. Slavko, poznatiji kao Zele, sa suprugom Marijom živi penzionerske dane. Slavko je obolio, hoda uz pomoć ortopedskog pomagala, oduzeta mu je moć govora. 
Bio je poznat po vinu i vinovoj lozi. Kažu ljudi da je Zele znao napraviti crno vino poput „vranca“ ili „merlota“, razumio se i u bijela vina. Odmah iza kuće omanji vinograd. Supruga Marija ga prati u stopu, razumije svaku njegovu mimiku i pokušaj da izgovori riječ.


– Slavko je njegovao dalmatinske običaje vezano za vinovu lozu. Tačno je znao kad je najbolje orezati ili saditi lozu, kako razvoditi lastare, prihraniti, zaštititi od uboja i štetočina, kad ga je najbolje brati. Slavko je bio i majstor za sušenje mesa, na stari dalmatinski način je obrađivao meso za dimljenje i sušenje – priča Marija Vujanić.
Slavko je do bolesti svakoga ljeta odlazio na more upravo u zavičaj. Spas od žega tražio je u Novigradskom zalivu, pretežno u Gornjem Karinu.
Vujanići su se srodili i orodili sa svojim komšijama. Već treća  generacija Vujanića rođenih pored Save je tu, neki su se rasuli i po bijelom svijetu.


Dušan, unuk Dušana Vujanića, prvog Dalmatinca u Bok Jankovcu, formirao je porodicu i brižan je otac i suprug. U Bok Jankovcu sa nestrpljenjem očekuju da porodice formiraju i Gojkov sin Ljubiša i sinovac Marko.
– Da znaju kako je lijepa igra sa unucima ženili bi se što prije. Imamo i obavezu da im pričamo o Dalmaciji, Erveniku i prelijepoj Zrmanji – rekao je Gojko Vujanić.

Autor: B. Grgić / MojaSrpska.info