Naslovna Info Gradiška Kliještima i loptom UTABAO ŽIVOTNU STAZU: Svestrani preduzetnik iz Gradiške ne priznaje...

Kliještima i loptom UTABAO ŽIVOTNU STAZU: Svestrani preduzetnik iz Gradiške ne priznaje poraz

GRADIŠKA – Poslije izbeglištva iz Komara kod Donjeg Vakufa posljednje ratne godine, zajedno s roditeljima, sedmoro braće i sestara, tada devetogodišnji Slavko Boloban je u Gradiški pronašao novi zavičaj.

Ovaj vodoinstalater i mašinski tehničar, uzoran privatni preduzetnik, sportista i fudbaler, u tim teškim danima, 1995. godine, kada se s porodicom nastanio u okolini Gradiške, odlučio je da nadoknadi izgubljeno, da nesebičnim radom i trudom stvori uslove za normalan život.

– Moja borba, to opštenarodno stradalništvo koje u početku nisam razumio, sazrijevala je prvo u mojoj djetinjoj glavi. Nisam bio svjestan šta se dešava. Dok se svuda oko nas na Komaru pucalo i dok su gorile kuće pitao sam se da li, bježeći iz svoga mesta, zapravo odlazimo u goste, negdje daleko, ne znajući kome i gdje. Bio sam ipak sasvim svjestan da je taj put dug i dalek, a povratak neizvjestan – prisjeća se Boloban svog djetinjstva i izbjegličkih kolona kroz vrleti, planine i gudure, na putu spasenja.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

U početku mu je sve djelovalo kao svijet iz bujne mašte.null

– Poslije, kako su prolazili dani i godine, a vrijeme rata u Donjem Vakufu bivalo sve dalje, postajao sam odlučniji, uporniji. Snažila je u meni odlučnost da pobijedim nedaće koje su mene, moju porodicu i druge ljude iz istog kraja, zadesili – ispričao je Slavko Boloban za Srpskainfo, dijeleći s nama svoju surovu, ali pobjedničku životnu priču.

Zanati

U Gradiški je, kao i mnogi njegovi zemljaci, vrijedno radeći, učio različite zanate i poslove, završio mašinsko-tehničku školu i prihvatio se posla. Htio je ovdje, da među svojima iz Vakufa, kojih je više od 10.000 pronašlo utočište u Gradiški i okolini, gradi bolju i ljepšu budućnost, bez rata i trauma.

Slavko Boloban je poslije završene mašinsko-tehničke škole ovladao sa više zanata, zavisno od potreba i mogućnosti zarade.

– Htio sam da radim, ne pitajući za posao, niti radno vrijeme. Najviše sam zavolio vodoinstalaterski posao, učio i usvajao znanje, bio šegrt, radio u preduzeću, a nedavno se osamostalio, postao i poslodavac drugima. Ustajem u pet, a radim dokle god ima posla. Tako svakog dana. Ovdje može da se zaradi, ali mora mnogo da se radi – objašnjava ovaj vrijedni zanatlija svoje poslovne i životne principe.

Naselje drvenih šupa

U Rovinama kod Gradiške se skućio, oženio, stekao dvoje djece.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

– Mi iz Vakufa, zajedno s izbjeglicama iz Bihaća, Zenice, Bosanskog Petrovca, Glamoča, iz Slavonije, prvo smo od Opštine dobili placeve. Ni drveta za hladovinu nismo imali. Tu smo prvih godina poslije rata, kada sam još bio dječak, izgradili najveće naselje drvenih šupa u Lijevču. One su nam služile za stanovanje, za život – sjeća se Boloban jedne od životnih epizoda.

– Svakog jutra malim kamionima su po nas, u to improvizovano naselje, gdje smo se na jednom mjestu okupljali u cik zore, dolazili seljaci iz okoline, birali radnike za plastenike, farme, njive, za oranje i kopanje i odvozili. Vraćali smo se umorni, ali u dnu duše zadovoljni, jer smo imali gdje da zaradimo – ispričao nam je Slavko, slikovito približavajući novu životnu etapu, u ravnici, u novom zavičaju.

Fudbal

Tu je izgradio kuću i odlučio da ovdje živi. Osim instalaterskih kliješta, njegova najveća ljubav je fudbal. Sada je član FK Biseri iz Čatrnje.

– Sport i fudbal me relaksiraju, to mi je oduvijek najbolja terapija. Za fudbal nikada nisam umoran. I na travnatom terenu punim srcem borim se za pobjedu, jer sam shvatio da moram biti borac na svim životnim frontovima. Kada takav stil života čovek usvoji, on je uvek i svugdje borac. Tako je kod mene, i u fudbalu. Ne podnosim poraze i dajem sve od sebe za pobjedu – kategoričan je Slavko Boloban.

Sada je opsjednut novom sezonom u Područnoj ligi Gradiška, gdje vjeruje da je njegova ekipa spremna i sposobna za dobre rezultate.

Slavko ima dvije sestre, Nadu i Radu, te petoricu braće, Radoslava, Novu, Milivoja, Branu i Slobodana. Njihov otac Radoja je umro u Gradiški, godinu poslije izbjeglištva, a majka Savka živi sa Slavkom i njegovom suprugom i dvoje djece, u Rovinama.

– Osim dva brata, koji su otišli u Srbiju, svi smo se skućili u Gradiški. Ja sam osmi potomak, a zajedničko nam je da volimo da radimo i volimo sport. Zato u šali kažem da nas braće Bolobana ima za jedan cijeli tim malog fudbala, ali i za ozbiljne poslove, jer smo svi složni i solidarni – ispričao je Slavko Boloban za Srpskainfo.

Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Instagram i Youtube i preuzmite besplatnu Android aplikaciju Moja Gradiška“.