Naslovna Kultura Filmovi Bata Živojinović je tražio da glumci ustanu kada se ona pojavi: Koviljka...

Bata Živojinović je tražio da glumci ustanu kada se ona pojavi: Koviljka Bačvić prelistava filmske uspomene u rodnom selu pod Kozarom

GRADIŠKA – U vikednici koju je davno u Gornjim Podgradcima pod Kozarom izgradila zajedno sa suprugom Zijom, filmskim i TV snimateljem iz Sarajeva, montažerka Koviljka Bačvič Kova, rođena Ivanović, prelistava stare fotografije i rado prepričava uspomene sa brojnih snimanja.

Ona je učestvovala u stvaranju kultnih igranih i dokumentarnih filmova, tv serija, reportaža… Dugačak je to spisak ali ona ga dobro i detaljno pamti, kao i poznate glumce, reditelje, scenariste i druge filmske umjetnike.

FOTO: ZORAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Bila je montažer, asistent montaže ili učesnik u stvaranju filmova „Kozara“, „Vrata ostaju otvorena“, „Velika turneja“, „Zlatna praćka“, „Vrtlog“, „Na mesto, građanine pokorni“, „Narodni poslanik“, „Konjuh planinom“, „Sunce tuđeg neba“, Quo vadis Živorade“, „Voajer“… Sarađivala je sa mnogim rediteljima (Radivoje Lola Đukić, Veljko Bulajić, Milo Đukanović) te glumcima Miodragom Petrovićem Čkaljom, Batom Živojinovićem, Borisom Dvornikom, Mijom Alesićem, Slobodanom Aligrudićem, Danom Kurbalijom, Ines Fančović, Ljubišom Samardžićem, Milenom Dravić…

– Svi oni su bili posebni, drugačiji na svoj način. Mnogo su me cijenili, a naročito Bata Živojinović, Boris Dvornik i Čkalja. Jednom prilikom, nakon uspješno obavljenog posla, kaže Bata ostalim glumcima: “Slušajte me dobro i pamtite, kada ulazi Kova, svi morate ustati” – prepričava Koviljka svoje uspomene iz dugog i bogatog radnog vijeka.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Svako vrijeme imalo je svoje glumačke velikane, priča Kova, ali takvih majstora filma kao što je imala Jugoslavija nema više niti će ih biti. I tada su se smjenjivale generacije, ali su uvijek dolazile moćnije, bolje, sa nekim posebnim darom.

– Naprimjer, ja sam 1968. godine montirala film „Sunce tuđeg neba“ u kojem su igrali Milan Srdoč, Đorđe Pura, Pavle Vuisić, Husein Čokić, Mira Stupica, Stojan Aranđelović, koji su tada bili relativno mladi glumci koje je krasilo veliko prijateljstvo i želja da za svoju zemju i svoj narod urade velika djela. Taj patriotizam nas je vodio kao sjajna zvijezda u siromašnoj zemlji, u teško vrijeme, ali smo imali mnogo volje, elana i pravili vrijedne filmove. U filmu „Zlatna praćka“, reditelj Radivoje – Lola Đukić je angažovao elitu, koja je briljantno igrala i sve nas ludo zabavljala. Ja sam bila prvi gledalac i zato mi je Lola govorio: “Ako se, Kovo, tebi dopada, dopašće se i publici u kinima”. A u ovoj komediji igrali su Ciga Milenković, Dragutin Dobričanin, Bata Kanda, Mihailo Viktorović, Bata Paskaljević, Čkalja, Žika Milenković, Toma Kuruzović, Radoslav Pavlović… – sjeća se Kova, deklamujući imena glumaca kao odličnu filmsku lekciju koju je ispisivala i učila godinama.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Sa svakim od njih gajila je uzajamno poštovanje.null

– Sa svojim Krajišnicima, Danom Kurbalijom, Tomom Kuuzovićem, Ademom Ćejvanom, imala sam i tu zavičajnu priču. Među glumcima toga doba vladalo je veliko prijateljstvo, gdje ne bih nikoga izdvajala; to je nešto opšte, što se podrazumijevalo i zato su oni bili veliki. Poslije se sve urušilo, a ja ni sada ne mogu da shvatim, da razumijem kako je, zbog čega nestala ta lijepa zemlja, zašto je uveo cvijet naše bratske tekovine i zavladalo opšte ludilo iz kojeg ne vidim izlaza u skorašnje vrijeme. Ovdje živim od upomena i ne dozvoljam da ih novo vreme zatruje i pokvari – iskreno, sa setom je za Srpskainfo ispričala Koviljka Ivanović Bačvić kojoj su dva rata uništila dvije životne epizode – Drugi svjetski rat joj je uzeo djetinjstvo, a posljednji pokvario treće životno doba.

Ona je u Zagrebu kasnih pedesetih prošlog vijeka, poslije osmogodišnje škole u Podgradcima, završila Gimnaziju i filmsku tehniku, smjer montaža. Ipak, odlučila je da prihvati poslovni poziv iz Sarajeva i “Bosna filma”.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Potom je, zajedno sa suprugom Zijom Bačvićem, filmskim snimateljem, nekoliko godina bila slobodni umjetnik u Udruženju filmskih radnika BiH, sve do formiranja Televizije Sarajevo. Kova je bila jedan od utemeljitelja ove TV kuće. O televiziji nam je pričala nešto kasnije, ali filmovima uvijek, pa i ovom prilikom, dala je prioritet.

– Film “Kozara” pamtim po stalnom insistiranju reditelja i glumaca da naveče gledaju šta su i kako tokom dana snimili. Za mene je to bilo veoma naporno, jer sam bila u poodmakloj trudnoći. Nekako u isto vrijeme, tokom snimanja filma “Kozara”, ja sam rodila kćerku, a Veljko Bulajić je isto dobio kćerku. Šalio se često, govoreći da bi volio da on dobije sina pa da se srodimo, ali sudbina nije tako htjela – prepričava Kova za Srpskainfo filmske uspomene.

FOTO: ZORAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

– Naprimjer, Radivoje – Lola Đukić, sa kojim sam radila film “Zlatna praćka”, bio je zahvalan saradnik. Taj film je mnogo puta prikazivan, donio mnogo novca “Bosna filmu” pa su ga prozvali zlatnom kokom – sjeća se Kova teškog ali veoma izazovnog motažerskog posla.

Bilo je veoma odgovorno i komplikovano, kaže; makazama je rezala, a žiletom strugala filmsku traku od 16 milimetara, pa opet lijepila.

– U početku, sa trakom od 32 milimetra je bilo lakše raditi, jer smo koristili ekran za kontrolu slike. Sjećam se, naprimjer, snimanja “Sutjeske” kada smo na terenu imali improvizovane montažne stolove da bi filmadžije mogli biti sigurni šta su snimili i da li je to u skladu s njihovim zamislima – Koviljka svjedoči i prelistava važne stranice filmske i televizijske istorije BiH i Jugoslavije.

Boris Dvornik i Kole Angelovski su bili velika spadala, kaže Kova za poznate glumce. Čkalja je bio dobričina, skroman, uljudan, fine naravi.

– Čkalja je napisao “Hvala, Kovo”. Njemu sam dopuštala da u montaži pregledava snimke, a druge sam tjerala vani – kroz smijeh, sa poštovanjem prepričava Kova uspomene i filmske anegdote.

Bila je u braku, rodila djecu, kćerku i sina, a oni su je oslovljavali malom.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

– Onda sam se pobunila, rekavši da sam majka dvoje djece i da nije primjereno tako da me oslovljavaju, malom. Onda su oni to promijenili. Naprimjer, kada me sretnu kojekuda u Sarajevu, u tadašnjoj Titovoj ulici, onda viču iz sveg glasa, sa druge strane: “Gdje si, majko dvoje djece, kada ćemo na montažu”. Tada im uzvratim da idu do vraga, da me se klone. Onda se svi nasmijemo pa na posao – veli ova krepka 88-godišnja filmska umjetnica.

Prije tri decenije se iz Sarajeva vratila u rodni kraj i tu pronašla mirni, tihi i lijepi kutak, gdje uzgaja cvijeće, sadi povrće, uživa u hladu rodnih stabala jabuke, koje je davno kalemila sa suprugom Zijom. On je umro prije tri godine. Kova živi sama, kćerka Azalea je završila filmsku režiju u Pragu i živi u Vankuveru, a sin Boris, koji je zavaršio Muzičku akademiju, nalazi se na Floridi.

Osim filmske priče, Koviljka je, zajedno sa snimateljem Janom Beranom, rediteljem Pjerom Majhrovskim i novinarom Alijom Nuhbegovićem, jedan od začetnika televizije u BiH.

– Posljednjih godina, pred penzionisanje, često su me pozivali sa TV Sarajevo da pomognem u tehničkom prilagođavanju starih filmova za novu formu u emitovanju. Nakon prvih kadrova i scena često se dešavalo da mi je baš sve što pregledavam nekako poznato te se počnem preispitivati, kada sam film gledala, otkud sve znam, da bi na kraju, po potpisima, shvatila da sam ja film montirala, prije pola vijeka, pa zaboravila – sjetno o svome poslu, o montažerskom zanimanju, priča Kova, u miru i tišini svoga potkozarskog zavičaja.

Ovdje je uredila životni ambijent, vikendicu, vrt, voćnjak, izgradila most preko rječice Bukovice, koju neprekidno osluškuje i čuva uspomene.

– Voljela sam svoj posao. Montaža je košara puna riječi i rečenica, puna slika od kojih treba sastaviti film. Sada je sasvim drugačije, kompjuteri su moćni i sve se tu može postići, mada je nestalo kreativnosti. Sada se sve može napraviti u jednom pokretu, a nekada je to bilo veoma teško – opisuje suštinu svog filmskog i tv posla.

A Kovin život takođe je filmska priča, scenario kojeg je toliko puta prepričala, ali nikada ni riječ napisala. Ona je u djetinjstvu, zajedno sa roditeljima i još petoro braće i sestara, dospjela u ustaške logore smrti. U ljeto 1942. godine, u vrijeme njemačke ofanzive na Kozaru, zatvorena je u starogradiški kazamat. Potom je, zajedno s kolonama kozaračke djece stigla u Jasenovac, a odatle u Jablanac, Košutaricu i Mlaku. Tu se razdvojila od brata Ilije, 14-godišnjeg dječaka, kojeg su ustaše odvele u Jasenovac.

Kasnije, Ilija je učestvovao u proboju jasenovačkog logora i među malobrojnima preživio rat. O njemu je takođe snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova. Preminuo je prije dvije godine, vrativši se tokom posljednjeg rata iz Zenice, gdje je radio u prosvjeti.

Kova je u Sarajevu 1992. godine otišla u prevremenu penziju i u maju iste godine vratila se u Podgradce. Tu je, nekoliko mjeseci ranije, došao njen suprug Zijo.

– Posljednje što sam radila je dokumentarac o ratu u Zapadnoj Slavoniji. Nažalost, nisam to dovršila čekajući dio kadrova iz TV Beograd. Nisam ih dočekala nego napustila Sarajevo, zauvijek. Moja djeca su otišla u svijet, takođe bez povratka, zbog čega sam tužna i nesrećna – požalila nam se Kova.

Ziju su, nastavlja porodičnu priču sa dramskim zapletom, napali kada je prvi put nakon rata otišao u Sarajevo. Ovdje je umro 27. jula 2018. godine.

– To me je takođe potreslo. Niko nije dozvolio da bude sahranjen na groblju, bilo gdje, bilo čije. U pravoslavno groblje u Podgradcima nije moglo, zbog muslimanske vjere. U Sarajevu su mu rekli da je pobjegao u loše vrijeme i da nema mjesta, a u Gradiški, na muslimansko groblje takođe nisu dozvolili, valjda zbog grobljanske članarine koju nije plaćao. Kremirali smo ga u Zagrebu, a urnu donijeli ovdje u vikendicu, u Podgradce, da njegov prah počiva u miru naše vikendice i našeg grunta. Bar tako, sudbina je odredila da zauvijek budemo zajedno, jer sam se i ja zavjetovala da ću, na isti način, kada to sudbina odredi, opet ostati za navijek pored njega, ovdje u vikendici, na mjestu gdje sam rođena – kaže Koviljka Bačvič Kova za Srpskainfo.

Zorin most

Kova i Zijo su izgradili jedinstven most na rječici Bukovici, sa brojnim epitafima i fotografijama. Tu su njihove uspomene, poruke, likovi najbližih srodnika.

– Ideju da sagradimo most na rijeci, gdje smo nekada nosili žito u vodenicu, pokrenula je sestra Zora i zato smo mostu dali njeno ime. Tu često sjedim, brišem slike u porcelanu, čitam poruke, razmišljam o svemu i svačemu, vraćam životne trake i filmove koje je sudbina režirtala i izmontirala. Ja ih samo pregledavam, iz dana u dan, mjesecima i godinama, sve dok se svjetlo ne ugasi i ja, kao i moji najbliži, sa klupe ne preselim na kamenu stijenu pored mosta i rijeke – zatvara Kova knjigu života, gdje ipak sve stranice još nisu ispisane.

TV POČECI U BIH

U skromnim uslovima i ograničenim resursima, 25. jula 1961. godine iz studija u Zagrebu emitovana je prva dokumentarna emisija Televizije Sarajevo “Oj Kozaro”. U autorskom timu bili su Jan Beran, kamera i režija, Milorad Milić, muzička ilustracija, Koviljka Bačvić, montaža, Alija Nuhbegović, scenario i tekst, a spikeri Sedika Busuladžić i Kamenko Katić.

Takođe, 27. jula 1961. godine na 20. godišnjicu ustanka naroda Bosne i Hercegovine na Šehitlucima (Banj Brdo) iznad Banjaluke otkriven je veliki spomenik, a prenos ovog događaja, u čijoj realizaciji je takođe učestvovala Koviljka Bačvić, prvi je direktan televizijski prenos sa područja Bosne i Hercegovine.

Televizija Ljubljana je za ovu priliku, napisali su tv hroničari, obezbijedila reportažna kola sa tehničkom ekipom.

Izvor: Srpska info / Milan Pilipović