GRADIŠKA – Mičije, selo ničije! Tako su govorili za ovo udaljeno i ratom opustošeno planinsko seoce na Kozari, sve do 11. novembra 2011, kada se u Mičije se vratila Angelina Ćorković.
Bilo je to prije tačno 11 godina. U bespuću, na imanju zaraslom u korov, baka Angelina je sama, svojim rukama, stvorila pravo malo carstvo.
Nikad nije zažalila što se iz Austrije, gdje je provela najteže ratne godine, vratila u zavičaj. Naprotiv.
– Ovde sam ozdravila, bez ljekara i lijekova. Dok sam bila u Austriji, sam imala sam jaku reumu, znalo se desiti da po tri nedjelje mesečno budem u bolnici, da primim po dvadeset infuzija, pa se opet razbolim. Ovdje mi ništa ne fali – kaže Angelina.
Možda joj neki, kaže, neće vjerovati, ali to je njihov problem. Ona zna šta joj treba i tjera po svome.
A dotjerala je, bogami, daleko.
Vratila se u opustošeno selo, na imanje zaraslo u šiblje i u srušenu kuću. Spavala je u podrumu.
Danas, sasvim druga priča. Dok sjedimo u njenoj novoj, lijepo uređenoj kući, Angelina nabraja šta je sve stekla i uradila.
Na 200 dunuma oranica, pašnjaka i voćnjaka, ona je jesenas proizvela stotine kilograma jagnjećeg mesa, više od 2.000 litara rakije, 20 tona šljive, kruške, jabuke i drugog voća. Izvrcala je tonu i po meda! Pa kad je sve to saradila, posijjala je 30 dunuma pšenice i 20 dunuma zobi.
Angelina ima i stado od 100 ovaca, pa jato kokoški i druge živine, hiljadu stabala šljive, 500 grmova aronije, 70 stabala lješnika…
Zasadila je i dunje na desetak dunuma, a priprema parcelu za mladi šljivik. Osim toga, brine o stotinu pčelinjih društava koje sada priprema za zimovanje.
Ne bi tu bilo ništa čudno da Angelina nije penzionerka i udovica, koja je uveliko zagazila u osmu deceniju života. A cijelo imanje ne obrađuje sama. Povremeno angažuje sezonske radnike iz Mičija i okoline.
– Ništa meni nije teško, kad sam ovdje, u svom selu i na svom imanju. Puno radim, ali se osjećam slobodno, dišem punim plućima. Nakon napornog rada lijepo spavam i najlepše sanjam – kaže Angelina.
I dodaje da svoje selo i imanje ne bi mijenjala za sva blaga svijeta. Ma, cijelu Austriju da joj daju, ne bi se tamo vratila.
– Šta će meni Austrija, moje Mičije su centar moga svijeta – kaže ushićeno.
U mnoge poslove u poljoprivredi razumije se bolje od većine muškaraca. Zato je Angelina na čelu svih akcija u selu. Nekrunisana kraljica Mičija je inicijator i predvodnik svih poduhvata u selu. A bilo ih je mnogo. Najvažnije su popravka ratom oštećenih kuća, doma, crkve, pa asfaltiranje puteva, izgradnja mostova, uređenje zapuštenih njiva…
Ipak, najtežim i najvažnijim poslom smatra povratak stanovništva. U tome su rezultati najmršaviji.
– Vrijeme je učinilo svoje, mnogi Mičijaši pronašli su se skućili u Hrvatskoj ili u drugim evropskim zemljama. Sad je to teško ispraviti i preokrenuti – kaže naša sagovornica, ne skrivajući tugu.
Ona je ipak odlučila da se vrati, iako su je čak i njeni najbliži odvraćali od takve „pustolovine“. Ali, želja za rodnim krajem bila je jača od svega. I danas Angelina 11. novembar, dan kad se vratila, slavi kao svoj drugi rođendan.
– Kada sam odlučila da se vratim, ljudi su govorili: šta joj je, da li je sišla s pameti. Kud će u tu divljinu, iz onakve lepote. Ono, pravo da kažem, jeste tamo u Austriji lijepo za oko, ali nije dobro mom srcu. Ja u toj Evropi nisam mogla ostatai, ni opstati, iz dana u dan sam tonula i propadala – kaže Angelina.
Na vedrom danu i na osunčanom proplanku, kojim dominira njena kuća obojena u žuto, Angelina se priseća prvih povratničkih dana. Detaljno i opširno, kao pređu od ovčije vune, raspreda svoju životnu priču.
U tuđini, u izbjeglištvu, ostala je udovica. I usamljenica.
Suprug joj je umro u Austriji, Angelina kaže, od tuge za zavičajem. Još prije njega je umrla njegova majka, Angelinina svekrva. Kćerka Vesna i sin Valentin oformili svoje porodice, stekli djecu.
Zaposleni, situirani i i porodično sređeni, na povratak nisu ni pomišljali. Odluka njihove majke za njih je bila šok.
– Kada sam kćerki rekla da odoh kući, ona je zaplakala. U nevjerici, od brige za mene. Govorila je, nisi normalna, gdje ćeš u tu pustoš. Ali, ja sam sebi tako zacrtala i to je bila gotova priča – prepričava Angelina jedan od prelomnih životnih trenutaka.
Znala je dobro šta je u zavičaju čeka, ali nije odustajala.
– Sve ovo bilo je zaraslo u šumu. Moj brat je kupio neki stari bager i iskrčio dvorište, prilaz ruševnoj kući i okućnicu. Nekoliko muškaraca je seklo stabla motorkama, a on je čupao panjeve i vozio u neku provaliju. Ali, uprkos svemu, bila sam toliko srećna, ne mogu vam to opisati, dočarati, ispričati… – govori Angelina za EuroBlic.
I put je, kaže, bio u lošem stanju, nije se autom moglo do kuće. Krčili su motorkama šiblje i nasipali put šljunkom, ali je voda je to sve odnijela.
Ipak, već prve godine po povratku Angelina je nakupila je 17 kazana šljive i ispekla rakiju.
– Od tada, uvijek imam rakije: od šljive, kruške, jabuke. Zdravkan Adžić iz susjednog sela sačuvao je tokom rata moj rakijski kazan i vratio mi ga kad sam došla u selo. I danas ga koristim i pečem rakiju – kaže naša sagovornica.
Prije pet godina prvi put pisali smo o Angelini i njenom poduhvatu. Posle toga ona nije posustala, nego uvećala imanje. Kupila je nekoliko njiva od komšija koji ne planiraju ne planiraju da se vrate, povećala proizvodnju, doprinela da se u Mičijama stvore bolji uslovi za život svih mještana, sadašnjih a možda i budućih.
Nastavila je, kaže, tamo gdje je stala pred rat, devedesetih. Razlika je samo u tome da je njeno domaćinstvo prije bilo brojno, a kuća puna čeljadi svih generacija, a sada je ovdje ona sama.
– Ni komšija nema u blizini. Selo je i sad skoro pusto. Imamo svega tridesetak stanovnika, računajući i izbjeglice iz okoline Bosanske Krupe koje su se ovdje nastanile – kaže Angelina.
Među „došljacima“ je i Marinko Dakić, koji često radi kod Angeline i najviše joj pomaže na imanju.
Na pomoć djece i unuka ne može računati. Sretna je kad ih vidi, tokom godišnjeg odmora. Nekoliko dana provedu na očevini, a ostatak godišnjeg u svojoj kući, u Hrvatskoj, na moru.
I bivše komšije, koji danas žive po Evropi, i njihovi potomci ponekad svrate u Mičije. Fotografišu Angelininu oazu, u kojoj zuje pčele, miriše voće i ljekovito bilje. Dive se ovčicama što pasu ispod stare trešnje. Naprave par selfija, pa odu.
Niko nije spreman da sa Angelinom podijeli obaveze i da malo duže proboravi u Mičijama.
Ne pomaže ni to, što je kuća obnovljena, a veliko i bogato imanje vrvi od života, ni što je dio puta asfaltiran, a u selu izgrađen vodovod.
Ali, Angelina ne zaboravlja, ko joj je pomogao kad je bilo najteže.
– Na prvom koraku, pomoglo mi je Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice Republike Srpske. I ljudi su pomagali. Dolazilo je mnogo ljudi, i Srba i Hrvata i Bošnjaka, pomogli su mi da izgradim kuću, jer su prepoznali moju želju i odlučnost da se vratim – kaže Angelina.
Najžalije joj je, kaže, što na opustelom imanju nije imala ništa, ni čašicu rakije da počasti sve te dobre ljude, da dočeka i ugosti komšije.
– Bilo me sramota što nisam ništa imala – veli Angelina.
Ali, danas ima svega. Ima i „svoju ulicu“.
Njeno ime je ispisano na drvenoj tabli, na seoskom putokazu. Tek toliko, da se putnik ne izgubi, ne zaluta u selu gdje je nekada živjelo 100 porodica, gde su porušene pa obnovljene kuće. Ali, danas je većina tih kuća prazna i zaključana, jer njihovi vlasnici, izuzev desetak najhrabrijih i zavičaju najodanijih, žive u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj…
Ali, Angelina se vratila. Zauvijek.
Dobri ljudi i dobra hrana
Angelina priznaje da je Austrija bogata i uređena zemlja, ali njoj, kaže, više prija život u Mičijama na Kozari.
– Ovdje je bolje za život, zbog mentaliteta ljudi. Svako je kod nas spreman da pomogne, bez obzira na vjeru i naciju, na sve drugo… Tamo, u Beču, kuća, posao, firma, spavanje, ustajanje i gotovo. Niko ni sa kim ne razgovara, niti obraća pažnju na drugoga, ni u dobru ni u zlu – veli Angelina.
Ovdje su, dodaje, ljudi povezani, bliski, upućeni jedni na druge.
– Poznajem ljude u deset sela uokolo, a i oni poznaju mene. Svako se sa svakim pozdravlja, pita, kako si, šta radiš, treba li pomoć, i dolazi bez poziva. To meni odgovara i ne hajem šta drugi misle i govore – zaključuje Angelina.
Uz dobre ljude, veli, Kozara ima, u izobilju, i dobre hrane, koja ne košta ništa, osim malo rada i truda.
– I ove jeseni ima voća na sve strane. Evo, iako imam svoje voćnjake, sakupljam šipak i pravim marmeladu. Na livadama ima ljekovitog bilja za čajeve, u šumi bujaju jestive gljive, a i povrće ovdje dobro uspijeva – veli Angelina.
Nekada je veš prala na potoku
Angelina je zahvalna Gradskoj upravi Gradiške na pomoći u izgradnji vodovoda. Zna ona dobro šta voda znači! U mladosti je, veli, veš nosila na potok, dva kilometra od kuće, i tu ga prala, da bi joj djeca bila čista i zdrava.
– Danas je ovdje život drugačiji. Ima vode, struje, ima svega. Svima je ovde dobro, i povratnicima i izbjeglicama, samo treba da se radi – kaže Angelina.
Priznaje da u selu ima još problema koje valja rješavati. Most je u lošem stanju, pa preko njega ne mogu veća vozila, ne može kamion za otkup mlijeka doći do imanja njenih komšija.
– Zamolili smo gradonačelnika Zorana Adžića da nam pomoge da i to riješimo i vjerujem da će nam izaći u susret – kaže Angelina.
Lijepo je sada živjeti u selu, dodaje, nisu to teški poslovi kao nekada, kada je sav teret bio na rukama i leđima, a put u nogama. Sada za sve poslove postoji mehanizacija.
Izvor: Srpska info / M. Pilipović