GRADIŠKA – Za Radu Vidovića, osamdesetogodišnjeg penzionera iz Krajčinovaca kod Gradiške, fudbal je sve, svakodnevna opsesija, smisao života.
Tokom posljednje dvije decenije odgledao je više od pet hiljada seoskih fudbalskih utakmica.
Po tome ga najviše poznaju. Zato je omiljen među mladima. S njima ima mnogo zajedničkih tema. Kada ga pitaju koliko je utakmica odgledao, o broju manjem od pet hiljada, kaže, ne želi da razgovara.
“Nema tu mjesta za sumnju, brojka može biti samo veća, a nikako manja. Uzmite olovku pa računajte, a ja ću diktirati. Svake sedmice, osim zimskog perioda, pratim po tri do pet utakmica. Gdje god se igra, ja tamo idem, bez oklijevanja. Imam raspored svih liga i takmičenja, na zidu u kući. Svaku utakmicu zaokružim, po rasporedu, kao da su školski časovi”, uvjerava nas Vidović u istinitost navoda o broju utakmica u pet gradiških takmičarskih razreda.
Ova računica bila bi višestruko nadmašena da je u svoje evidencije uveo i predratne posjete stadionima, u vrijeme kada je igrao fudbal, bio sportski funkcioner i na druge načine afirmisao fudbalsku igru u gradiškom kraju.
“Bez utakmica moj život ne bi imao nikakvog smisla. Meni je fudbal stalno u glavi, noću sanjam akcije, golove, šanse, igrače. Najsretniji sam kada u jednom danu stignem na tri utakmice u tri sela, a naveče na televiziji ne okasnim na evropska takmičenja u fudbalu”, ispričao nam je Vidović.
Penziju je zaradio u Australiji, Njemačkoj i drugim evropskim zemljama, pa sada spokojno živi u rodnim Krajčinovcima.
“U Australiji sam igrao fudbal, u Njemačkoj bio navijač Minhena 1860, a ovdje nemam izrazitih favorita. Naravno, FK Kozara je vodeći klub, ali ima još mnogo drugih ekipa gdje se dobro radi i postižu uspjesi”, smatra naš sagovornik, koji je u mladosti bio perjanica davno ugašenog FK Vrbaška.
Zbog fudbala je, šezdesetih godina prošlog vijeka, emigrirao iz Jugoslavije. Preko Austrije, gdje je nekoliko mjeseci boravio u izbjegličkom kampu, stigao je u Australiju.
Iz Sidneja, poslije dvije godine, nemirni, avanturistički duh odveo ga je u Njemačku. Kući se vratio četrdeset godina kasnije.
U Krajčinovcima sada prelistava uspomene, uređuje vrt, uzgaja voćnjak i baštu, ide na utakmice.
Uživa u prirodnim ljepotama svoga sela i imanja, ali fudbal mu je uvijek na prvom mjestu. Sve poslove, kaže, radi u pauzi, kada se ne igraju utakmice. Za polemike o seoskom fudbalu ovaj vitalni osamdesetogodišnjak uvijek je spreman.
“Fudbal je za mene terapija. Ništa drugo me ne interesuje. Politiku neću da gledam, da slušam političke govore, ne idem na mitinge niti na izbore. Ja imam svoj izbor, a to su seoske utakmice”, iznosi Vidović svoje jasne sportske i životne stavove.
U njegovom komšiluku odrastao je poznati fudbaler Marko Marin, na kojeg je ponosan jer je dugogodišnja perjanica Kozare i Potkozarja na stadionima u Njemačkoj, Evropi i svijetu.
Asovi po Vidovićevom izboru
Kada bi ga kakva komisija ili grupa odredila za nezvaničnog selektora, ne bi imao dilema o najboljim igračima. Rade je u svakoj situaciji spreman istaći najbolje, naravno, po svojim aršinima i ocjenama. Birajući najbolje igrače različitih generacija i klubova, Rade Vidović se opredijelio za Zorana Malbašića, Asima Hadžialagića, Vladu Jagodića, Vinka Marinovića, Sašu Racu, Borčeta Sredojevića, Zorana Blagojevića, Damira Raosa, Borisa Berića, Dalibora Kozića, Sinišu Đurića…
Izvor: Nezavisne novine / M. Pilipović