GRADIŠKA – Nakon prve rečenice razgovora i prve čašice kao ulje žute stare rakije, gledajući u oči osamdesettrogodišnjeg Momira Babića, pomislih na stihove nedostižnog Balaševića: „Da se o mom životu pravi film il’ barem strip…“
Momirov život u najmanju ruku zaslužuje film. Bio bi to dugometražni film o mladiću koji je iz rodnog Mokreša, zaseoka velikih Laminaca, otišao u svijet goloruk, a vratio se raširenih ruku i široke duše.
Ostavio je majku i odmah nakon vojske otišao u Pulu. U Istri se odlično snašao – radio je u trgovini, a 1965. godine doživio je tešku saobraćajnu nesreću. Djevojka koja je bila sa njim na motoru je poginula, dok je Momir završio u bolnici. Vinovnik nesreće bio je italijanski vozač, ali tu se problemi ne završavaju.
– Došlo je do suda. Nisam bio kriv, ali sam morao pobjeći. Otišao sam u Austriju i počeo novo životno razdoblje. Na bečkom Prateru sam upoznao trgovce Jevreje koji su me prihvatili kao svoga. Spremao sam papire za Australiju i dvije godine u iščekivanju se bavio švercom. Radio sam na relaciji Beč – Bratislava – Češka. 20 avgusta 1968. godine sam bio svjedok ruskog upada u Čehoslovačku. Dubček je bio predsjednik države. Prenoćio sam u hotelu „Bratislava“. Ujutro me je taksi odvezao do granice. Ruski vojnik me pitao otkud Jugosloven u Čehoslovačkoj. Rekao sam da sam bio kod tetke – prisjeća se Momir.
Babić je trgovao farmericama, mantilima šuškavcima i perlon košuljama koje su bile modni hit, a bilo je i druge robe. Kaže da su Jevreji imali povjerenje u njega i da su bili korektni, te da je uvijek u računici – sabirajući dva i dva – dobijao šest. A onda su stigli papiri da može u Australiju. Pozvao je brata iz Njemačke i predložio mu da se nađu, da se oproste. Imao je dvije opcije – brodom (plovidba je trajala 24 dana) ili avionom za 24 časa.
– Došao je brat Nenad, a prethodno se čuo sa majkom. Zamolio me je da ne idem u Australiju. Otišao sam u Njemačku i ostao tu do dana današnjeg. Brat je imao restoran i ja sam počeo u Njemačkoj da se bavim ugostiteljstvom. Posao je cvjetao. Otvorio sam dva restorana sa kuglanama i u tom biznisu sam bio do 2001. godine – priča Momir.
U Gradišci ima četiri kuće. Još je aktivan u kancelariji koja je prepuna povelja, zahvalnica i priznanja za njegova dobra djela. A uradio je mnogo za svoj narod.
– Kupovao sam i dopremao hranu i cigarete vojsci na frontu, lijekove i opremu bolnicama. Bolnici sam poklonio sanitetsko vozilo, vatrogascima vatrogasno, a policiji „golfa“. U rodnom Mokrešu sam izgradio crkvu i poklonio dunum zemlje za groblje. Volim svoj narod i zahvalan sam mu što je ostao i gradio da se i mi imamo gdje vratiti. Napravio sam ovdje četiri kuće, računajući da će mi se djeca vratiti. Oni su ostali u Njemačkoj, a ovdje ja i supruga Milica boravimo jedan dio godine, a drugi smo tamo – priznaje Babić.
Momir je pola vijeka u braku sa Milicom, inače Slavonkom iz Vrpolja. Boem je, voli muziku, često je sa drugarima igrao karte, uglavnom muntu. Kockao se i sa Lepom Lukić. Plaćao je harmonikaše, na zboru u Lamincima na dvije harmonike u svaki prorez je stavljao po novčanicu.
– Tako ja nakitim harmonike, kad eto Dodika. I on „snogu“ kaže Rajku Ercegu i Savi Laziću: Momci, svirajte one moje! Ne možemo, predsjedniče, Momir nas je platio da sviramo cijele noći. Sa njima dvojicom sam poslije muzike volio razbaciti karte. Jednom prilikom sam im obojici odnio harmonike. Oni sutradan došli. Daj nam, Momire, harmonike samo da sviramo, moramo živjeti. Rekao sam im: Evo vam, ali sviraćete mi cijeli život besplatno, pa i na sahrani. Nažalost, Rajko je umro, pa će mi Savo morati sam svirati – kroz smijeh govori Momir Babić.
Pričao je da mu je Rajko Erceg nudio konja za harmoniku, ali nije prihvatio trampu. Kada je krenuo autom u Njemačku tražio je da sviraju od polaska iz Gradiške, pa sve do dolaska u stan u Njemačkoj.
– Saznao sam da su svirali samo dok nisam prešao preko Save. I to sam im oprostio – priča u svojevrsnom zanosu Momir Babić, veliki čovjek, humanista i dobrotvor iz Mokreša o kome je u superlativu pisala i njemačka štampa. Svaku svoju riječ dokumentuje fotografijama, u društvi je sa prijateljima, rodbinom, pjevačima i harmonikašima, ali i ljekarima, borcima, generalima i sveštenicima.
Ovaj veseli dobričina priznaje da je ponosan na svoj život, na probleme joje je savladao stoički i na sva djela koja je uradio. Najponosniji je, priznaje, na veliki krug prijatelja koji su mu posebno obogatili život.
Autor: B. Grgić / MojaSrpska.info