Kada god se u laminačkoj školi, pored Gradiške, oglasi zvono, Nadi i Branku Čugalju, bivšim učiteljima koji žive u blizini, zatreperi srce, navru snažne emocije. Njih dvoje su, počev od šezdesetih godina prošlog vijeka, izveli po 40 generacija učenika. Branko je penzionisan 2003. a Nada dvije godine kasnije.
Uspomene su, priča Nada, još svježe, a sjećanja sežu u davne godine začetaka školstva u Lijevče polju.
– Učionice su 1963. godine, kada sam ovdje prvi put stala ispred table i učenika, izložena njihovim radoznalim pogledima, bile pune, a uslovi rada teški. Nije bilo dovoljno učitelja, nas dvoje predavali smo po nekoliko predmeta. Nastojali smo, osim školskih lekcija, doprinijeti izgradnji mjesta, škole, drušvenih objekata – prisjeća se Nada svoje i Brankove uloge u ovom velikom selu tokom radnog vijeka.
Ona je porijeklom iz Laminaca, a Branko iz Devetaka kod Novog Grada. Upoznali su se u banjalučkoj Učiteljskoj školi, kada je Branko bio u trećem, a Nada đak prvog razreda. Tom periodu često se vraćaju, a na obostarnoj ljubavi jednoga prema drugome i prema zajedničkom životnom pozivu izgradili su svoju životnu filozofiju.
– Smatramo da je uloga učitelja, nastavnika i svakog drugog radnika u prosvjeti veoma odgovorna i slojevita. Bio sam direktor škole i predsjednik Mjesne zajednice Laminci. Istu važnost davao sam obavezama u školi i selu – priča Branko, još uvijek vitalan i aktivan u svojoj sredini.
– Mnogo smo uradili, izgradili školsku zgradu i druge objekte zahvaljujući velikoj volji mještana, koje smo stalno podsticali, njihovoj želji da doprinesu napretku, boljem životu – opisuje Branko Čugalj stalnu borbu, napore u učionici, u školi i izvan njenih zidova i ograde, za napredak cijele zajednice.
On je ovo mjesto u plodnoj lijevčanskoj ravnici poistovjetio sa drugim zavičajem, iz kojeg je otišao kao školarac, mnogo prije punoljetstva.
– Od prvog dana, kada smo se nas dvoje zaposlili u školi, biješe to stari objekat bez osnovnih uslova, gdje nam je bilo pretijesno te smo časove često držali vani, ispod drveta ili u dvorištu. Učenike smo učili životu, lijepom vaspitanju, ukazivali na važnost učenja i stalnog napredovanja. Zato sam najsrećnija kada sretnem ili kada nam na kućna vrata pokucaju bivši učenici, uspješni u mnogim oblastima, ali prije svega dobri ljudi, uzorni u svojim porodicama i sredinama – objašnjava Nada odnose koje je izgradila u učionici, a njena djeca, kako kaže, usvojila i gordo ponijela u život i svijet.
– Tiho sam, već po navici, malo prije zvonjave, odlazila u baštu, podalje od kuće da ne čujem taj zvuk, jer me on podsjeća na školu i mnoge godine provedene u učionici. Nažalost, sada su škole poluprazne, nema djece, sve je nekako utihlo, postalo neprimjetno. U jednom razredu je po nekoliko đaka, a nekada, u vrijeme moga učiteljevanja, samo u trećem bila su dva odjeljenja sa više od 50 učenika – priča učiteljica kojoj su Laminčani, njeni bivši učenici, davno dali čistu peticu za lekcije kojima ih je naučila.
Veseli učitelj
Branko je napunio 80 godina ali mu to ne predsatvlja prepreku za stalnu fizičku aktivnost. Redovno se odaziva na skupove koje organizuju njegove komšije, prijatelji i bivši učenici.
– Uvijek igram, pjevam, ne predajem se jer duh održava čovjeka. Moje misli su uvijek u pozitivnom pravcu. Ni na šta se ne žalim, ne tugujem nego se smijem, budim optimizam u ovo sumorno vrijeme, jer to nam je najpotrebnije – smatra Branko.
Potomci u Srbiji i Australiji
Nada i Branko često prelistavaju porodične albume, đačke slike i uspomene, pokazuju fotografije kćerki, unuka i praunuka. Kćerka Branka živi u Australiji, a Dubravka u Beogradu.
– Možemo se pohvaliti s troje unuka, Marijom i Branislavom u Australiji i Danilom u Beogradu. Imamo i praunuka Alana u Australiji. S njima smo svakodnevno u kontaktu, obostrano se posjećujemo, čak smo deset godina živjeli u Beogradu, a više puta po nekoliko mjeseci boravili u Australiji – priča Nada ne propuštajući priliku da nam pokaže i svoj vrt s mnogo ruža i drugog cvijeća.