GRADIŠKA – Najstarijeg učitelja i narodnog prosvjetitelja u Potkozarju, svjedoka njemačkog bombardovanja aerodroma Kraljevine Jugoslavije u Novoj Topoli 8. aprila 1941. godine, vaspitača u Domu ratne siročadi u Gradišci Momčila Marjanovića, koji je preminuo sredinom februara u 96. godini, ispratili su njegovi učenici, sugrađani, stanovnici Rogolja, Kijevaca, Cimirota, Karajzovaca, Dragelja i drugih sela u kojima je radio.
Među njima su i brojne komšije iz Ulice vojvode Bojovića u gradiškom naselju Senjak, gdje je omiljeni učitelj proveo penzionerske dane. U mnogim mjestima na put života izveo je brojne generacije učenika, među njima djecu bez roditelja, bez kuće i zavičaja.
Izveo generacije đaka
“To su bile generacije dječaka i djevojčica kojima je Drugi svjetski rat izbrisao djetinjstvo, imena i prezimena, zavičaj, sjećanje na roditelje i mjesta u kojima su rođena. Trudio sam se da njima ne budem samo učitelj, nego i roditelj”, govorio je često Marjanović, sjećajući se prvih poratnih generacija svojih učenika, nastave u neuslovnim učionicama, opustošenih sela i velikog siromaštva. Harale su zarazne bolesti, kao posljedica slabe higijene. To je cijelog života bilo urezano u Marjanovićevo sjećanje:
“Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, Gradiška nije imala niti jedno sanitetsko vozilo. U sela se moglo doći isključivo zapregom, konjskom ili volovskom, nikako drugačije, ili pješke. Putevi su bili loši, sa mnogo rupa, jaruga, blata.“
Prvi učiteljski dani
Momčilo Marjanović učiteljsku školu završio je u Banjaluci 1949, a sljedeće godine je raspoređen na rad u Donje Karajzovce.
“U prvom i drugom razredu dočekalo me 88 učenika. Sa 19 godina preuzeo sam važan društveni zadatak i nastojao da ga, učeći od starijih kolega, obavljam odgovorno”, govorio je Momčilo Marjanović o početku rada u prosvjeti. Uloga učitelja u selu u to vrijeme bila je delikatna:
“Učitelj je bio važan društveni radnik, čije obaveze nisu završavale odlaskom učenika iz škole. Učitelji su prosvjećivali seosku sirotinju u selima, koja je u svakom pogledu opustošio Drugi svjetski rat. Mi smo bili vjesnici boljeg života, uvodili nove tehnologije u poljoprivredi, govorili o prednostima upotrebe vještačkog đubriva, novih sorti pšenice i drugog žita, prednostima elektrifikacije, važnosti zdravstvenog prosvjećivanja”, objašnjavao je Marjanović ulogu učitelja u ovom kraju, pominjući bosonoge i goluždrave dječake i djevojčice željne znanja, odlučne da učenjem izgrade srećniji, bolji život:
“Mnogi moji učenici iz Kijevaca, gdje sam proveo 16 godina, postali su ugledni ljekari, inženjeri, istoričari, umjetnici, predani nauci i društvenoj zajednici. Ima ih u cijelom svijetu i svaki susret s njima vraća me u to vrijeme, kada se nije mnogo imalo, ali mnogo maštalo i željelo.”
Novine stizale jednom sedmično
Marjanović je bio i poslanik u opštinskim i republičkim organima vlasti, za šta su ga birali u Kijevcima, Cimirotima i Drageljima.
“U to vrijeme svi životni i društveni tokovi išli su preko škole, ona je bila posrednik i vjesnik svih novotarija. Đaci su raznosili pozive za sastanke, za vakcinisanje djece, za upis u školu, vijesti o svemu i svačemu… Novine smo dobijali jednom sedmično. Nismo imali ni radija niti TV prijemnika, znali smo samo za događaje u najbližem okruženju. Gradiška je bila daleko za Kijevčane, pa sam bio prinuđen, poslije kraće obuke, da injekcije dajem svojoj i tuđoj djeci, ali i starijima, kada ih obori s nogu visoka temperature ili kakva druga boljka”, vjerno i slikovito opisivao je Marjanović davnašnji život u potkozarskim selima.
Učitelj Momo, kako su ga oslovljavali njegovi učenici, čuvao je đačke, crno-bijele fotografije i druge školske uspomene. Osim Karajzovaca i Kijevaca, izveo je mnoge generacije i u gradskim školama “Atif Topić” i “Braća Ribar”, danas pod imenima “Kozarska djeca” i “Vaso Čubrilović”.
Anegdota iz Kijevaca
Boro Dojčinović, direktor centralne OŠ “Vuk Stefanović Karadžić” u Turjaku, bio je strastveni lovac. Gazeći preko njiva i livada, sa puškom o ramenu, sreo je u Kijevcima Momčilovog učenika Vladu Šokčevića. Čuvao je kravu i ponavljao lekciju iz bukvara. Boro zastade te ga počne ispitivati, te kako ti je ime, koju školu pohađaš, koja slova si naučio, ko ti je učitelj, ko su ti otac i majka i koješta drugo. Đaku je to propitivanje neznanca dozlogrdilo, nije htio više slušati niti odgovarati na tolika pitanja, pa se ohrabri i reče:
“Pusti ti mene, idi za svojim poslom. Da se razumiješ u bukvar, i u ta slova, ne bi meni toliko dosađivao.” I ode direktor svojim putem, ostavi na miru otresitog đaka.
Kada je nekoliko dana kasnije došao u školu, u Kijevce, ušao u učionicu, moj đak Vlado, koji je direktoru odbrusio po zasluzi, pričao je učitelj Marjanović, uzvrpoljio se, zacrvenio, sve mu nešto neprijatno, nezgodacija prava… Tada mu se Boro, koji ga je prepoznao, obrati lično, pitanjem:
“Je li mali, razumijem li se ja u bukvar…”
A đak, pod teretom pitanja, bez oklijevanja ustade iza klupe, pa žurno se dohvati vrata i pobježe iz škole. Teško smo ga poslije uvjerili da se vrati”, ispričao je mnogo godina kasnije, narodni učitelj Momčilo Marjanović.
Štrudla na putu
Napredak u poljoprivredi, kada su seljaci umesto “brke” počeli sijati pšenicu “talijanku”, Momčilo je često prepričavao:
“Neki seljak ponio punu torbu brašna iz mlina, naslonio je na školsku ogradu da odmori leđa pa veli: ‘Od kada je došla ‘talijanka’ u selo, ja ostadoh bez leđa, a štrudle ima i na putu.'”
Izvor: nezavisne.com / M. Pilipović