Na groblju u austrijskom gradu Nojkirhenu, Stevo Stojnić iz Mašića je sredinom juna, zajedno sa suprugom Nadom, sinom Aleksandrom i snahom Sanjom, prvi put, poslije 105 godina od pogibije djeda Jovana, bivšeg vojnika austrijske monarhije, upalio svijeće i pomolio se za njegovu dušu.
Stevo je godinama tragao za djedovim grobom, o čemu je Srpskainfo pisao, raspitivao se o njegovoj sudbini, izučavao spise i dokumente o Prvom svjetskom ratu, ali tek nedavno je u tome uspio.
Presudnu ulogu imala je njegova unuka Vanja Stojnić, studentkinja u Austriji koja je napokon, na vojničkom groblju, među mnogim Lijevčanima i Gradiščanima, pronašla spomenik Jovana Stojnića.
Više od jednog vijeka, pet generacija Stojnića iz Mašića u Lijevče polju, tragalo je za svojim pretkom Jovanom Stojnićem kojeg je Austrija, zajedno sa više komšija, mobilisala u svoju vojsku i odvela u Prvi svjetski rat. Jovan je tada imao 40 godina. Poslije mobilizacije, nije se vratio kući.
Nada da će doći, kod njegovih ukućana, supruge i četvoro djece, i brojne rodbine, vremenom se gubila, posebno nakon završetka velikog rata.
Ipak, Stojnići u Potkozarju nisu odustali od traganja za Jovanovom sudbinom. Stevo i Marko Stojnić, Jovanovi unuci ispričali su za Srpskainfo da je njihova želja, da saznaju bilo šta, dođu do bar šturog podatka, istorijskog dokumenta ili priče o svome djedu, ali i o srpskim vojnicima u tuđoj regimenti, oduvijek bila velika.
Ove godine, u tome su, poslije traganja dužeg od jednog vijeka, uspjeli. Jovan je rođen 1874. godine u Mašićima, blizu Nove Topole. Poslije Sarajevskog atentata, prisilno je mobilisan u austrijsku vojsku i odveden na front, zajedno sa bratom Mlađenom.
– Za mene i za moju porodicu, odlazak na groblje, na Jovanovo vječno počivalište, veoma je emotivno. Od djetinjstva, kada sam od oca Dušana slušao priče o djedu, uvijek sam se borio, nastojao da saznam gdje je sahranjen i kakav je bio njegov ratni put. Zajedno sa bratom Mlađenom dospio je na front, na strani Austrije. Bio je teško ranjen a potom umro u austrijskoj bolnici. Mlađen je prebjegao na rusku stranu, i do kraja rata bio u njihovim redovima. Tako je dospio i na Solunski front a kada je nastupio mir, vratio se kući, u Mašiće. Nažalost, njegov otac Milan nije dočekao ni Mlađena niti Jovana – ispričao nam je Stevo Stojnić.
Njih dvojica su, zajedno sa cijelom našom porodicom, priča Stevo, duga istorijska i tragična sudbina u burnom vremenu, koje, po mnogo čemu podsjeća na ovo, sadašnje, žrtvu malih naroda i interesa velikih i moćnih naroda i sile.
– Poslije posjete i počasti djedu Jovanu, gdje nas je odveo unuk moga brata Aleksandar Kolundžija, osjećam smiraj u duši, pomiješane emocije, i sreće zato što sam saznao za mjesto gdje je skončao život ali i tuge zbog njegove i sudbine mnogih Srba koji su bili prinuđeni da ratuju i da ginu za tuđina – kazao nam je Stevo Stojnić.
U arhivskom zapisu u Nojnkirhenu, u koji su Stojnići imali uvid, navedeno je da je Stojnić Jovan, kremirani vojnik, iz Bosne, rođen 1874. godine a umro 13.6. 1917. godine. Stojnići su se sada uvjerili da Jovan već 105 godina, počiva u Donjoj Austriji, u gradu Nojnkirhenu, u Ulici Fridhofswef, daleko od rodnog kraja.
Izvor: Srpska info