Iznenadili su se ali i obradovali našem dolasku, posebno kada su saznali razloge jer ih, kažu, raduje svako pominjanje njihovog unuka čije slike i posteri su u kući na vidnim mjestima. Dragan pokazuje slike sa Markovog vjenčanja, krštenja njihovog praunuka, a Markovog sina Matea u pravoslavnoj crkvi u Banjaluci, uspomene sa porodičnih okupljanja.
– On je zaista dobar, nije što je naš, nego je to realnost. Mi se bavimo poljoprivredom godinama, uzgajamo stoku, oremo njive, ne znamo mnogo o sportu, ali od kada on igra fudbal, prekidamo sve poslove pa gledamo utakmice na TV-u – priča za Srpskainfo Dragan predusretljivo, kao i baka Stoja odgovarajući na naša pitanja.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Kažu da smo prvi koji njih slikaju za novine i da ih veseli što će i Marko u Beogradu to pročitati.
– Volim kada on postigne gol ili kada ga hvale reporteri, ali stalno strijepim, kada padne na zemlju, kada ga protivnički igrači obore, da se ne povrijedi. Od toga mi je muka i zato bih najradije za vrijeme utakmice ugasila ovu kištru (TV), ali ne da đed – iznosi Markova baka Stoja emocije tokom važnih utakmica, posebno sa protivnicima iz Evrope.
Dragana više brinu putovanja jer je stalno time opsjednut. Kada počne utakmica i sazna da je Marko u ekipi ili na klupi, odahne.
– Tako saznajem da je srećno doputovao, da je putovanje bilo bez problema. Pa on je proputovao cijeli svijet i stalno je u avionu, autobusu ili automobilu. Nije bezbijedno otići do Gradiške, nedavno je naša kćerka, a njegova majka Borka imala manji udes čim je iz sela izašla na glavni put u Kulskom Jarku, a tek šta se sve može dogoditi na hiljade kilometara koje Marko prelazi – priča Stoja hvaleći svoga unuka, za kojeg kaže da je oduvijek poslušan, vrijedan i da je kod njih u djetinjstvu proveo mnogo vremena, ali ni poslije ih nije zaboravio.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
– Više puta on dolazi, ali nakratko. Bio je i sa suprugom Sarom, ne znam iz koje države je ona. Lijepa je i umiljata, stalno se osmjehuje, ali je ni baba ni ja ništa ne razumijemo. Ne znamo ni kojim jezikom govori, a voljeli bismo sa njom popričati kao što činimo sa Markom – priča Dragan kojem mnogi u selu kažu da unuk na njega najviše liči.
Rade Vidović, bivši fudbaler u Australiji i fudbalski hroničar iz Krajčinovca koji nas je upoznao sa Krunićima, kaže da je za njihovo selo, kao i za Gornje Podgradce, Marko Marin ponos.
Foto: Privatna arhiva
– On ovdje više puta godišnje dolazi, kada je potpisao za Zvezdu, svi u selu su se obradovali, čak i manjinski partizanovci. Oni su sada u problemu kada se igra vječiti derbi, jer ne mogu protiv Marka, a ni protiv svoje volje – opisuje Vidović fudbalske nedoumice u Krajčinovcu.
Stoja i Dragan nikada uživo nisu gledali Markove utakmice pravdajući se da ne mogu od kućnih obaveza, a ni godine im to ne dozvoljavaju.
– Odvezla bi nas kćerka Borka na utakmicu, ali se nama ne ide. To je sve daleko, kod kuće imamo stoku, živinu, nismo ni naročitog zdravlja, ne možemo to sve ostaviti… Bolje je ovako, pored tople peći, naložimo vatru, drvo u šporetu pucketa, a nas dvoje gledamo i navijamo – kažu uglas nadmećući se da nam što bolje objasne svoj odnos sa unukom Markom.
Izvor: srpskainfo.com