Žene u fudbalu danas su sasvim normalna pojava, ali je nekada za to bila potrebna izuzetna hrabrost, koju sam, na svu sreću imala, jer u suprotnom ne bih bila ponosna na svoju sudijsku karijeru koja traje punih 15 godina, riječi su Slađane Jovičić (34), porijeklom iz Gornjih Kladara, koja od ove godine na grudima nosi znak FIFA sudije.
Srpčanka, koja već desetak godina živi i radi u slovenačkom Kopru, cijeli život posvetila je fudbalu. Za razliku od svojih vršnjakinja koje su bile okupirane provodom i izlascima, ona je slobodno vrijeme provodila igrajući fudbal sa bratom i djecom iz sela.
“Kao djevojčica željela sam da radim sve što i moj brat. Igrali smo svakodnevno fudbal, a onda se on prijavio za sudiju, ali ubrzo odustao. Naravno, to sam pokušala i ja, ali nisu primali žene. Iduće godine su mi dozvolili i prijavila sam se na kurs koji je vodio legendarni srbački sudija Dragan Marić. Imala sam nepunih 18 i tako je sve počelo”, kaže Slađana.
Počela je suditi mali fudbal sa starijim kolegama, pa zatim dječje lige, a onda je uslijedio veći izazov, područne i regionalne lige u Republici Srpskoj, vrlo brzo doguravši do zvanja republičkog sudije.
Dodaje da je bilo svega u tom periodu, pa je tako znala praviti greške koje joj se danas ne bi dogodile.
“Tako sam jednom prekinula napad kako bih vezala pertle. Bilo je i smiješnih situacija. Dijeleći pravdu u regionalnoj ligi, kao glavni sudija, lopta me je u prvoj minuti tako pogodila u glavu da minut-dva nisam došla sebi. Naravno, to je bilo zbog mog lošeg položaja, što sam tek kasnije shvatila. Imala sam dosta propusta koje nikada neću zaboraviti. Da sam znala šta me sve čeka, ne vjerujem da bih se odlučila za taj put. Sreća, pa nisam znala”, kaže Slađana.
Prisustvovala je i raznim tučama na terenu, te doživljavala verbalne provokacije, ali sve je stoički izdržala jer je ljubav prema fudbalu bila jača.
“Muškarci reaguju različito, jedni su kulturni i simpatično im je kada vide ženskog sudiju, a drugi se pitaju šta žena radi na utakmici i šta zna o fudbalu. Nekoliko puta sam čula i povike kao što su: Idi kući, kuvaj ručak, i slično. Ali sve to doživljavam kao šalu”, kaže Slađana.
Nakon udaje prestala je da sudi, a pauza je trajala oko dvije godine.
“Mnogo sam patila i počinjala da plačem svaki put kada bih gledala neku utakmicu na televiziji. Tada me je muž nagovorio da kontaktiram udruženje fudbalskih sudija u Kopru, što sam i učinila. Lijepo su me prihvatili, ali morala sam krenuti ponovo od najnižih liga. Nisu mi priznali ni republički ispit. Međutim, bila sam dovoljno uporna da počnem sve ispočetka”, prisjeća se Slađana.
Naporan rad i trud se isplatio, tako da je ove godine konačno dosanjala svoj san, da se okiti FIFA grbom kao jedna od šest žena u Sloveniji koje imaju ovu privilegiju. Time je dobila pravo da sudi međunarodne utakmice, za sada kao pomoćni sudija. Već je imala priliku da dijeli pravdu na prijateljskoj utakmici između Irana i SAD, a sa velikim iščekivanjem čeka prvu zvaničnu utakmicu.
“Stalno nadograđujem svoje znanje i često nam organizuju razne seminare na kojima gostuju vrhunski stručnjaci. Mnogo sam naučila od Aleksandre Česen i Tanje Subotić koje su cijenjene u sudijskom svijetu i koje takođe imaju licencu FIFE. Dobijala sam priliku da budem asistent na njihovim utakmicama. Imam i tu čast da je predsjednik našeg društva u Kopru, najbolji sudija svijeta za prošlu godinu Damir Skomina i često slušam njegova predavanja, a u svakom trenutku mu se mogu obratiti za savjet”, ističe Slađana.