GRADIŠKA – Nemanja Šmitran (22) je poljoprivrednik i student četvrte godine Medicinskog fakulteta u Banjaluci. Ne planira da ode iz rodnog sela Kozara, na vrhu istoimene planine. I nije jedini.
Na Kozaru se vraća život, sve je više mladih porodica koje obnavljaju i proširuju imanja svojih predaka.
Nemanja svakog dana ustaje oko pet, da bi stigao u Banjaluku na predavanja. Poslije podne radi u šumi, izvozi drvo, ore, radi u voćnjaku, sije pšenicu… A, ipak ima vremena za učenje. Ne dangubi. Odredio je svoje životne ciljeve i od njih ne odstupa. A da je lako, nije.
– Jesen je i lijepo vrijeme, na imanju ima posla preko glave. Na traktoru provodim jednako vremena koliko i na fakultetu. Meni je i jedno i drugo važno. Volim i poljoprivredu i medicinu, i Kozaru i Banjaluku, i grad i selo – kaže Nemanja.
Sreli smo ga na seoskom putu, sasvim slučajno. I dogodila se – priča. Istina, Nemanja se, u početku, pomalo nećkao. Sramežljivo odgovarao na naša pitanja: u stilu, “nije to ništa”.
Ali, kako je razgovor odmicao, bilo je jasno da ovaj momak zna šta hoće i da je odlučan da ostvari svoje planove.
– Želim da ostanem na selu i da se poslije završetka studija zaposlim u blizini, u Gradiški ili Banjaluci. Čini mi se da odavdje, sa planine, dalje i bolje vidim, pa ko razumije, shvatiće – kaže ovaj vrijedni, uzorni mladić.
Uz ispite na Medicinskom fakultetu, kaže, valja položiti i porodični, seoski ispit, ispit svoga zavičaja.
– To je zavjet predaka, trudim se da i taj ispit položim najboljom ocjenom – poručuje Nemanja Šmitran.
Svaka njegova poruka izgovorena je uz zaglušujući zvuk traktora na planinskom vrhu, na prevoju, odakle se vidi cijelo Lijevče polje, a u daljini se nazire Gradiška.
Mnoge njegove komšije su, kaže, otišle, ali se sada vraćaju. Vrijedni su to ljudi, vole svoje selo, bore se da ono oživi, kao nekada.
– Imao sam i ja mogućnost da odem, ali sam ostao i nisam se pokajao. Djecu učim da budu vrijedni, odgovorni, pošteni, da se vole i uvažavaju, da za svakoga imaju razumijevanja. Ukoliko u sebi izgrade takve osobine, ne treba da brinu za budućnost – kaže Ranko.
Njegov brat Drago, koji takođe živi u Kozari, ima sedmoro djece. I u drugim kućama ima djece, dvoje, troje, četvoro…
Rankova snaha Miroslava (22) i sin Predrag imaju dvoje dječice. Za sada. Miroslava je rodom iz Podgradaca. Nakon udaje je sa suprugom živjela je u Sloveniji. Ali, brzo su se vratili u Kozaru.
– Shvatili smo da za nas u Ljubljani nema života. Jedna plata, ja trudnica, bez zaposlenja, troškovi nepodnošljivi, stanarina skupa. Na preporuku mog svekra, vratili smo se. Suprug je dobio posao, imamo djecu, porodično imanje i dobro nam je – priča Miroslava.
I njihov komšija Radenko Subotić je radio je u Sloveniji, u Jesenicama, pa se vratio u svoje selo. Obnovio je imanje, izgradio objekte, nada se da će uskoro stići i struja, koje u njegovom zaseoku još uvijek nema.
– Optimista sam. Vjerujem u Kozaru, vjerujem da će biti proširena elektro-mreža do udaljenijih i obnovljenih kuća. Ovdje je izrađeno 20 vikendica, a i asfalt će uskoro. Svuda sam bio, svašta prošao i shvatio da je svakom najljepša njegova rodna gruda. Za mene to je Kozara – kaže Radenko Subotić.
I njegov rođak Mirko Šmitran se bavi poljoprivredom, uzgaja stoku i sije žito. I njegova kuća je puna. U domaćinstvu žive supruga, sin, snaha i dvojica unuka.
– Srećni smo, živimo u zdravoj sredini, moji unuci vole selo, životinje, traktore, vrijedni su, pomažu… Može se i ovdje dobro živjeti, ako se čovjek malo potrudi – uvjeren je Mirko.
Pokazuje nam široko prostranstvo satkano od bregova, dolina, šume koja se, upravo sada, kiti zlatastom jesenjom bojom i presijava na sunčevim zrakama.
Požalio se jedino da u Kozari ima mnogo divljači koja pravi štetu, pa zbog toga obrađuje zakupljenu zemlju u Turjaku i Trnovcu, 20-ak kilometara od Kozare.
Upravo je odatle dovozio prikolicu punu kukuruza, kada smo ga presreli. Radi, kaže, zbog djece brine za njihovu budućnost i želi da obezbijedi dovoljno hrane. O Kozari pripovijeda sa mnogo optimizma.
– Ovdje u Kozari ima 22 djece, zbog njih vrijedi raditi i sticati. Od toga 18 su školarci. Ima i mladih, punoljetnih stanovnika. Nigdje, na daleko, nema toliko djece i omladine u relativno malom broju domaćinstava. Hvala Bogu, da je tako – hvali se Mirko Šmitran podmlatkom u svom selu od svega 50-ak stanovnika.
A tamo gdje su mladi, kaže, biće i života.
Istorija stradanja
U selu Kozara u doba Kraljevine Jugoslavije živelo je više od 1.000 stanovnika. U Drugom svjetskom ratu više od polovine njih stradalo je u ustaškim logorima, u kozarskom obruču 1942. godine, ili je poginulo u partizanskim jedinicama. Selo je spaljeno.
Poslije rata dio stanovnika je raseljen. Kozarčani su dobili posjede u ravničarskom dijelu ili u urbanijim mjestima ondašnje opštine Bosanska Gradiška. Tadašnje vlasti su smatrale da nije racionalno ulagati u ovaj kraj, da troškovi za izgradnju puteva, vodovoda i elektro-mreže nisu opravdani u poređenju sa brojem stanovnika i perspektivom na vrhu slavne i živopisne planine.
Dio stanovnika Kozare davno se nastanio u Grbavcima, gdje su formirali zaselak sa imenom rodnog sela. Ipak, oni nisu zaboravili zavičaj, u koji se danas mnogi vraćaju.
Stižu turisti, planinari i spasioci
Nekada se u Kozari živjelo sirotinjski, uz petrolejke i bez puta. Zato su mještani odlazili. Ali iz Gradske uprave Gradiška najavljuju ulaganja u ovaj kraj, kako bi se stvorili uslovi za bolji život i za isplativ posao u poljoprivredi i drugim djelatnostima.
Planirano je asfaltiranje četiri kilometra puta, kako bi Kozara bila bolje povezana s Gradiškom, te izgradnja elektro-mreža za udaljene zaseoke.
– Ni po koju cijenu ovo lijepo mjesto ne smijemo zaboraviti, niti dozvoliti da ono bude izbrisano sa geografske karte – poručila je Dragana Ilić, zamjenica gradonačelnika Gradiške, tokom nedavne posjete selu Kozara.
Projekti takozvane revitalizacije šireg područja već su počeli.
Na ruševinama stare i napuštene škole izgrađen je Centar za potrebe Gorske službe spasavanja. Tu se na vježbama i predavanjima okupljaju spasioci iz mnogih mjesta BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.
Kozaru sve češće pohode i turisti, jer ima sve više kuća za odmor i markiranih staza za planinarenje.
Izvor: Srpska info / Milan Pilipović