BANJALUKA – Na mjestu gdje se, pod uticajem energetskog polja, ukrste bakarne žice a visak zatreperi, tu je voda.
Na osnovu iskustva i hiljade vrela pitke vode otkrivenih na širokom području Banjaluke, Gradiške, Prijedora, Laktaša i cijele Krajine, Radiša Todorović iz banjalučkog naselja Lazarevo, zna na kojoj dubini je voda, u kojem pravcu teče, koliko je izvor izdašan.
“Ispred svoje kuće, koju sam sagradio prije tridesetak godina, na malom prostoru pronašao sam tri izvora pitke vode. Ni jedan nije presušio, ni ovog ljeta, kada su temperature tropske i kada sve gori na vrelini”, priča Radiša rashlađujući se na izvorskoj vodi koja neprekidno otiče.
Ovaj istraživač podzemnih vrela, rodom je iz Trstenika, u Srbiji. U Banjaluku je, zbog posla, doselio 1984. godine. Bio je direktor i rukovodilac u više preduzeća a posljednjih 16 godina bio je gradski inspektor. Sada je penzioner.
“Moje interesovanje za istraživanje vodenih tokova, počelo je sasvim slučajno, kao što se mnoge prekretnice u životu dešavaju, izvan svakog planiranja. U kraju, gdje sam rođen, neki rašljar, došao je da traži vodu. Pitao sam majku, ko je on, šta to radi. Bio sam sumnjičav. Ponudio me, taj rašljar, da probam, na osnovu nekoliko njegovih objašnjenja i uputstava. Kazao mi je, rašlje od drveta bolje rade u tvojim nego u kojim rukama”, priča Radiša kojeg je taj događaj ohrabrio i zainteresovao. Poželio je da i on traži vodu. Sticao je iskustvo, učio, istraživao.
“Shvatio sam da su to zakonitosti univerzuma koje treba prepoznati i iskoristiti za dobrobit ljudi. Sve informacije su oko nas, one kruže a mi treba da ih stavimo u svoju funkciju. Potrebna je senzibilnost u prepoznavanju tog blaga a od nas, od svakog čovjeka zavisi, koliko je tome posvećen”, objašnjava Todorović temeljne vrijednosti svoga zanata, na kojima počivaju uspjesi u istraživanju vode.
Metode rada pomoću bakarne žice i viska, za njega su veoma efikasne.
“Pomoću dvije ukrštene žice od bakra, u dvije ruke, podzemna voda se najbrže i najlakše otkriva. Viskom je sporije ali takođe uspješno. Prvo utvrđujem da li ima vode, kada je pronađem, tragam za pravcem. Gdje se dva pravca, dva toka, ukrštaju, tu treba kopati bunar ali nikako kuću graditi. Boravak u sobi ili kući iznad jakog izvora, često izaziva zdravstvene tegobe, zamor, osjećaj beznađa i tjeskobe. To govore moja iksustva”, uvjerava nas Radiša Todorović, veoma posvećen istraživanju vodenim tokova, na različitim dubinama.
To je njegova opsesija.
Gdje u ovom kraju ima najviše a gdje najmanje vode. Kakva su iskustva, pitali smo.
“Vode ima svugdje, manje ili više. Najbogatije je ravničarsko područje, u Lijevču i Potkozarju, na dubini od deset do 15 metara. Sljedeći nivo, u brdima je od 25 do 35 metara. U jednom slučaju, pronašao sam vodu na 270 metara, što je potvrđeno dubinskim bušenjem”, ispričao nam je Radiša Todorović.
Svoje tvrdnje potkrepljuje fotografijama, porukama zahvalnosti, pismima. O izvorima u svome dvorištu kazao nam je da na dubini od šest metara i da je bakteriološki i hemijski sastav dobar, u granicama dozvoljenog. Njehova voda, ispravna je za piće, potvrđeno je stručnim analizama.
U cijeloj BiH Radiša Todorović traži vodu. Neki domaćini su sumničavi, naročito u kršu.
“Ljudi me dočekuju u grču, sumnjičavi u ishod. To se, na loš način, prenosi i na mene. Oni u podsvijeti, više vole da potvrde svoju sumnju, nego da nađem vodu. Kad ih u praksi demantujem, njima to izgleda nestvarno, postaju zbunjeni”, kaže Todorović. Najsrećniji je kada bunardžije potvrde njegove pretpostavke.
“U selu Jablan kod Laktaša, konstatovao sam da je voda na deset metara. Kad su se kopanjem približili toj dubini, došao sam da provjerim svoju pretpostavku. Bio sam u pravu. Na desetom metru, potekao je mlaz hladne i pitke vode. Ti trenuci su velika sreća za svakog domaćina, ali i za mene”, zaključuje svoju priču, tragač za podzemnim vrelima i bunarima Banjalučanin Radiša Todorović, okružen vrelima i izvorima.
Izvot: Nezavisne novine / M. Pilipović