GRADIŠKA – Nenadmašne besjede, promocije knjiga, širenje kulture govora i pisma, istraživanje istorijskih tekovina i očuvanje uspomene na značajne ličnosti čine samo dio dugodišnje misije profesorice Radane Stanišljević, predsjednice SKD “Prosvjeta”.
Poslije izlaska iz učionice, nakon četrdeset godina rada i isto toliko generacija gimnazijalaca kojima je predavala tadašnji srpsko-hrvatski jezik i književnost, otvorila su se druga vrata života.
-Bila sam odlučna za novu životnu stranicu, jednako izazovnu kao i prethodna, u školi, učionici, među učenicima. Iza tih vrata otvorio se grad u novom svjetlu za kojeg prije nisam imala dovoljno vremena. To je svijet kulturnih događanja, bogatstvo koje Gradiška u svojoj slojevitosti posjeduje – posvjedočila nam je ova ugledna profesorica čiji aršini su ovdje odomaćeni kao mjera vrijednosti u kulturi i obrazovanju.
-Nastavila sam rad u KPD “Prosvjeta” baveći se temama zanimljivim meni i drugima koji su život posvetili knjizi. To je traganje za istorijom Gradiške, znamenitim ljudima koji su tu živjeli. U svijetu poznatih Gradiščana svakako su Čubrilovići, čuveni Vaso Vidović, poslanik svoga roda u Austro-Ugarskoj monarhiji, Stajka i Đorđe Kovačević koji su poklonili svoje imanje, veliku kuću kao dvorac za siromašnu djecu – opisuje profesorica Stanišljević svoja interesovanja za grad koji je davno, poslije rodnog Prijedora postao njen drugi zavičaj. Želim da umjetnost približim ljudima a umjetnicima svekoliki svijet različitosti. To je moja opsesija, priča naša sagovornica pominjući u tom kontekstu Savu i veliki željezni most.
-Most uvijek u meni ima vrhunsku andrićevsku simboliku da spaja. Sjećam se tako Velikog Vezira iz “Mosta na Žepi” koji je poželio da spoji obale – pripoveda, lirski tečno i odmjereno, uvijek mudro i poučno kao što je godinama i decenijama započinjala školske časove, među zantiželjnim gimnazijalcima.
-Radila sam 40 godina u gradiškoj Gimanziji. Uvijek sam imala najljepša iskustva sa učenicima zato što je za mene čas bio svetinja. Bila sam strog profesor koji učenike priprema za sve veća i velika životna iskušenja. U učionici kao na brodu, osjećala sam se poput kormilara koji nastoji da zajedno sa učenicima plovi bezbjednim putevima obrazovanja, vaspitanja i života. Istražujući svijet književnosti upoznavala sam učenike neobičnih biografija – opisuje profesorica svoja profesorska isksutva.
Njeni učenici su davno odrasli, žive širom svijeta. Veoma se raduje, naglašava, susretima sa njima, čovječnim licem svojih učenika. Među njima je Vladika Jovan, (Jovan Ćulibrk) pravoslavni neimar u Zapadnoj Slavoniji, kako ga opisuje omiljena profesorica, rekavši da je bio neobičan učenik kojem je predavala izbornu nastavu.-On je za maturski rad tražio „Stepskog Vuka“ Hermana Hesa, što je bilo neuobičajeno. Rekla sam da može, da prihvatam prijedlog i kada sam rad pročitala, zapisala sam, „ovo je neobičan rad neobičnog učenika. Savršeno“. To nije bilo učeničko nego univerzalno poimanje čovjeka. Ponosna sam što je moj učenik prevazišao moje doživljavanje i tumačenje života. Bila sam u Pakracu na njegovom ustoličenju – setno, sa ponosom o svom učeniku govori profesorica Radana, kako je mnogi ovdje oslovljavaju ne dovodeći u zabunu na koga misle.
Ona žali što je jezik ugrožen a rečenice, britke, jasne i razumljive ubrzano gube mjesto u naletu tuđica, stranih i nepoznatih riječi.
-Sve manje je lijepog govora, nestaje srpsko jezičko bogatstvo. Šigrama i slikovanim znakovima se šalju poruke. U vrijeme novogodišnjih i drugih praznika stiže serijal ustaljenih fraza, jezički oskrnavljenih riječi, nejasnih poruka, pravopisno netačnih rečenica… Osjećam se neprijatno i zbog osoba koje šalju takve poruke, ali i zbog sebe. To je jezičko otuđenje koje se mora prevazići – uvjerava profesorica Radana opsjednuta mnogim idejama zacrtanim u svojim notesima za 2019. godinu.
Uspomene iz Prijedora
Radana djevojačkog prezimena Vila, udana Stanišljević rođena je u Prijedoru. U tom gradu pod Kozarom završile je gimnaziju.
-Tamo su groblja mojih predaka. Volim Prijedor kojeg sam napustila u devetnastoj godini i otišla na studije u Beograd. Bila sam na susretu svoje gimanzijske generacije, divno i potresno sačuvali smo emocije koje smo ponijeli na rastanku. Volim uspomenu na grad dobrih ljudi i bogate istorije – posvjedočila je ugledna profesorica koju usrećuju njeni potomci, dvije kćerke i troje unuka.
Izvor: srpskainfo.com, foto: Moja Gradiška