Na mjestu gdje je bila Ekonomska škola “Boris Kidrič” u Gradišci već treću godinu sastaju se bivši učenici koji su školovanje završili prije 50 godina.
Oni su i ove godine, u vrijeme završetka školske godine, doputovali iz Evrope i svijeta jer, kako kažu, stisak ruke školskog druga, zagrljaj, pogled i osmijeh čine jedinstven doživljaj, probuđeno sjećanje na đačko vrijeme. Tada su ovi sjedokosi bivši školarci prepoznavali svoje životne puteve kojima su decenijama poslije uspješno hodili.
Mišo Švraka, cvjećar iz Gradiške i jedan od inicijatora ovih susreta i prozivki, kaže da ih svake godine dolazi sve više, što je jedinstven slučaj na učestalim okupljanjima bivših učenika starijih generacija gradiških škola. Žao mu je, veli, što su njihovi profesori davno pomrli ali ih svaki put, u ovakvim prilikama, pominju.
– Zaključak o našim masovnim okupljanjima lako je izvesti. Mi smo uspješni i dugovječni, a na susrete svake godine dolazi sve više naših drugarica i drugova – kazao je Švraka, nekadašnji predsjednik razredne zajednice, redajući imena bivših učenika Ekonomske škole koji su se rasuli po svijetu, ali njihove uspomene iz školskih klupa nisu izblijedjele.
Matursku zabavu, priča Simeun Vilendečić, porijeklom iz Donje Jurkovice, organizovali su u maju 1969. u zatvorskom restoranu u Staroj Gradiški. Sačuvao je fotografiju sa maturskog plesa s Jagodom Grgurević, kao dragu uspomenu na to vrijeme.
Na susretu su razmijenjene i fotografije cijelog razreda, školske uspomene koje su svima veoma drage, autentično podsjećanje na đačko doba.
Novac za ekskurziju, uz pomoć razrednika Duška Berića, sjeća se Smilja Malešević, sakupili su od tombole. Ona kaže da su u budžetu svoga razreda imali 826.000 dinara.
– Od roditelja smo dobili još po 20 dinara, koliko je ukupno bilo potrebno za ekskurziju posredstvom Ferijalnog saveza. Bili smo nekoliko dana u Zadru a poslije, uz zakletvu da jedni druge nikada nećemo zaboraviti ni iznevjeriti, krenuli smo novim životnim putevima – pričaju bivši maturanti pokazujući brojnim primjerima da su datu riječ održali.
Na prvo radno mjesto, kaže Ilijaz Džanić, koji godinama živi u Švedskoj, nije se dugo čekalo a nekoliko njih dobilo je posao prije maturske zabave.
– Bilo je to sretno vrijeme, jer se na zaposlenje nije dugo čekalo. Dok se mastilo na diplomama nije ni osušilo, stizali su pozivi, ponude za posao – podsjeća penzionerka Stojanka Ugrenović iz Čatrnje.
– Ja sam u Zadru na eksurziji dobio telegram da se javim na posao u Kopar – pohvalio se Mišo Švraka.
Njegovi bivši školski drugovi i drugarice kažu da niko od njih 59 u dva odjeljenja nije dočekao kraj 1969. godine bez radnog mjesta i prve plate. U sadašnje vrijeme to je nezamislivo, kazali su bivši učenici Ekonomske škole, a sada većinom penzioneri. Velika razlika sa sadašnjicom je i u materijalnom pogledu.
– U školu smo iz udaljenih sela putovali pješke, a samo učenici iz imućnijih porodica imali su bicikl – sjeća se Gojko Malidžan, koji živi u Beogradu.
On je, kaže, zajedno s Momirom Cvjetkovićem, Jovom Mitrovićem i Momirom Hrvaćaninom iz Rogolja, u vrijeme jesenjih kiša ili zimske hladnoće i dubokog snijega, konačio kod školskog druga Ilijaza Džanića u Dubravama, koji je takođe bio na susretu s bivšim školskim drugovima.
Dolazak iz Švedske
Na susret generacije bivši učenici Ekonomske škole došli su iz mnogih mjesta i država. Ilijaz Džanić kaže da je doputovao iz Švedske, gdje živi godinama, da bi se sreo s drugaricama i drugovima.
– Naše prijateljstvo ne blijedi, a svaki suret za nas je doživljaj kojem se radujemo i kojeg poslije dugo prepričavamo. Uvijek se sjetimo nečeg novog, situacije iz razreda ili ispred škole, naših profesora i ocjena, velikih maštarija o budućnosti, putovanja do škole, pa i školskih zaljubljivanja – sjetno nam je ispričao Džanić.