GRADIŠKA – Jelisije Cvjetković, čovjek s neobičnim imenom i vječitim osmjehom na licu, tek je razmijenio osmu deceniju života, ali, kako kaže, živi kao da na plećima nosi upola manje godina.
Jelisije je rođen u zavidovičkoj opštini, a radni vijek proveo je u Njemačkoj. Radio je tesarske poslove, bio armirač i dobar dio vremena poslovođa na gradilištu.
Danas je u Gradišci, vječito nasmijan i raspoložen za šalu. Jelisije kaže da mu ljudi teško pamte ime i da često pogriješe prilikom oslovljavanja.
Postao šampion
– Uđem u kafanu, trgovinu ili odem na pijacu, a ljudi kažu: Jesilije, jesi li to ti? Ja im odgovorim: Jesam. I svi se smijemo. Neka oni kasnije nagađaju šta sam ja mislio, a ja znam na šta oni ciljaju. Volim kad mi umjesto Jelisije kažu Jesilije, ja uvijek kažem – jesam – kaže Jelisije.
Ovaj šeret rado je viđen u svakom društvu. Voli sa suprugom otići na pijacu po namirnice, ne izbjegava slavlja, priredbe niti bilo kakva takmičenja. Pogotovo ona lovačka, gdje se pričaju lovačke priče. Na jednom takvom je i pobijedio i postao šampion.
– S prijateljem sam otišao na „Lažijadu“ u Omarsku kod Prijedora. Ljudi lažu, ali tanko. Kaže mi on: Jelisije, idi, prijavi se i pobijedi ih. I odem, prijavim se i predstavim se. Kad sam rekao da se zovem Jelisije ili Jesilije, svi su prasnuli u smijeh – priča on.
Vrijedna nagrada
Jelisije se nabrzinu dosjetio veoma zanimljive priče o lovu na srndaće: Nekad davno nije bilo lako doći do metaka za lov, pa su se patrone punile kod kuće, barutom i olovnom sačmom. Ali, Jelisiju je ponestalo olova. Dosjetio se i otišao do obližnje trešnje.
– Najedem se trešanja, a košpice sačuvam i njima napunim patrone. Odem na njivu gdje su pasle krave, kad ide mladi srndać. Upucam ga, ali on pobjegne. Naredne godine on došao, a umjesto rogova izrasle mu trešnje na glavi. I tako ja dobijem prvu nagradu i to vrijednu, čak 500 maraka – priča Cvjetković o pobjedničkoj priči.
Lijepe snaše
Jelisije je i veliki zaljubljenik u vožnju biciklom. Čim je temperatura u plusu i nema padavina, krene u vožnju. Priznaje da je lako i lijepo biti biciklista u ravnici te da, dok vozi, sretne na desetine lijepih snaša. Kaže da je prošao dosta svijeta, ali da su žene najljepše u kod nas.
– Nasmijane su i crvene u licu, uprkos vrlo teškom životu – završava Cvjetković.