GRADIŠKA – U svijetu gdje vijesti traju kraće od jutarnje kafe, postoje ljudi kojima je novinarstvo više od profesije, to je način života, traganje za istinom i čuvanje duha jednog vremena.
Takav je put dvojice gradiških doajena sedme sile, Boška Grgića i Milana Pilipovića, starih prijatelja čije poznanstvo seže još u zlatne dane Radio Gradiške, a traje nesmanjenim intenzitetom i danas.
Iako su dijelili isti studio i redakciju, njihovi novinarski izrazi su dijametralno različiti, ali se savršeno dopunjuju. Boško Grgić je majstor kratke forme. Njegovi aforizmi su poput prve jutarnje rakije – jaki, oštri i razbuđujući.
Grgić je izdao knjige “Prvi par opanaka” i “Sve je podmazani”. To su zbirke aforizama, epigrama, satirične poezije i kratke satire u prozi.
Kroz aforizme, vidljiva je autorova izrazita socijalna angažovanost na strani prostog naroda, radnika, seljaka, penzionera i svih drugih gubitnika naše tranzicije.
Svakog jutra on svojim satiričnim opaskama “bocka” stvarnost, tjerajući čitaoce da se nasmiju sopstvenim mukama i kritički pogledaju svijet oko sebe.
S druge strane, Milan Pilipović, svoj mir pronalazi u beogradskoj “Politici” u dugim formama.
Njegovo pero je posvećeno malom čovjeku, zaboravljenim selima i znamenitostima koje prolaze ispod radara modernog doba.
Pilipovićeve reportaže su hronika jednog podneblja, ispisane sa mnogo ljubavi prema detalju i sudbinama ljudi koje sreće na terenu.
Međutim, kada se kamere ugase i diktafoni zastanu, ova dva prijatelja svoju novinarsku oštrinu mijenjaju za mir koji nudi plodna lijevčanska i potkozarska zemlja. I tu se njihovi afiniteti razlikuju, ali ih zajednička ljubav prema prirodi spaja.
Milan Pilipović je svoju oazu pronašao u selu Vrbaška. Na svom placu, daleko od gradske buke, Milan brižljivo njeguje preko 150 sadnica različitog voća. Za njega je voćnjak živa knjiga reportaža u kojoj svako stablo ima svoju priču, a rad u prirodi najbolja terapija nakon napornog izvještavanja.
Boško Grgić, vjeran tradiciji svog kraja, ipak preferira ratarstvo. Njegova strast su kukuruz i žitarice. Dok u novinarstvu sije aforizme, na svojoj zemlji sije kulture koje su vijekovima hranile Lijevče polje.
Pogled na uredne redove kukuruza za Boška je najveće zadovoljstvo, dokaz da se trud, bilo na papiru ili u brazdi, uvijek isplati.
Priča o Grgiću i Pilipoviću je priča o jednom prijateljstvu koje je preživjelo decenije promjena u medijskom svijetu. Oni su dokaz da dobar novinar mora imati dvije stvari: oštro oko za ono što piše i duboke korijene u zemlji po kojoj hoda.
Dok god je Boškovih aforizama da nas razbude i Milanovih reportaža da nas podsjete ko smo, Gradiška ne mora da brine za svoju dušu.
Autor: M. Vujić / Moja Gradiška