GRADIŠKA – Povodom 24. aprila, Dana oslobođenja Gradiške u Drugom svjetskom ratu, oživljeno je sjećanje na trinaest djevojaka iz Grbavca.
Njihova imena (Živka i Persa Ilisić, Zorka i Milja Radić, Gospava i Marija Zorić, Stoja Zmijanjac, Stoja Malešević, Draginja Rašković, Zorka, Miljka, Živka i Nada Ilisić) urezana su u srcima potomaka, na mnogim spomen-obilježjima, zapisana u knjigama.
O njihovoj strašnoj muci pjesnici Nebojša Ivaštanin, Branko Ćopić, Dragan Kolundžija, Danilo Karapetrović, “iskovali” su antologijske rime, da bi sačuvali od zaborava 13 skojevki iz Grbavaca, njihovu žrtvu i stradanje 11. januara 1944. godine.
One su, kako reče pjesnik Nebojša Ivaštanin, cvjetovi ukradenog proljeća.
Sudbina potkozarskog sela Grbavci, koje seže do planine Kozare, omeđeno rijekom Lubinom, Turjakom i Podgradcima, slična je tragediji drugih sela Potkozarja u vrijeme Drugog svjetskog rata.
I sada mještani, sa sjetom i tugom, prepričavaju svjedočenja predaka, učesnika u NOB-u, logoraša, zarobljenika i interniraca.
Priča o cvjetovima ukradenog proljeća nas vodi u period Drugog svjetskog rata, kada su se brojni Grbavčani priključili partizanskim jedinicama i borbi protiv okupatora, a omladina, sposobna i hrabra, mladići i djevojke, u redovima SKOJ-a pomagali narodu, borcima.
Koliko su bili predani borbi za slobodu, govori podatak da je za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe život izgubilo 306 Grbavčana, 69 je poginulo u borbi, a 237 ih je palo kao žrtve fašističkog terora u neprijateljskim logorima Stara Gradiška, Jasenovac, Sisak, Jastrebarsko i drugima. Među žrtvama je i 56 djece od jedne do 12 godina. Sedamnaest Grbavčana je odlikovano partizanskim spomenicama iz 1941. godine.
Posebno bolno za sve Grbavčane i Gradiščane je stradanje 13 skojevki i tri pionira u Gornjim Podgradcima, nakon povratka iz bolnice u Bukovici, gdje su ranjenicima odnijeli hranu.
Malo je danas živih svjedoka tog perioda, ali su ostali zapisi i knjige kao svjedočenja prošlosti.
Grbavčanin Bogdan Šmitran je u knjizi “Hronika potkozarskog sela Grbavci” naveo da su Čerkezi 1. kozačke divizije, zajedno sa Nijemcima i ustašama 1944. godine, napali oslobođenu teritoriju Kozare.
Ostali su upamćeni po strašnim zvjerstvima, ubijali su narod, silovali djevojke i na drugi način zlostavljali sve na koje su naišli.
Reportaža “Cvjetovi ukradenog proljeća”, autora Sanje Subotić Cumbo, prikazana u programu RTV Gradiška u okviru aprilskih svečanosti povodom osamdesete godišnjice slobode, autentično je svjedočenje o stradanju omladine u Potkozarju u Drugom svjetskom ratu.
“Dok su nosili hranu ranjenicima, neprijateljska vojska ih je 1944. godine presrela i u najtežim mukama umorila. Pominjanje tog događaja izaziva jezu i veliku tugu, podsjeća na obavezu očuvanja kulture sjećanja”, kaže za “Nezavisne novine” Sanja Subotić Cumbo.
Snimanje i prikupljanje dragocjenih dokumenata o tim događajima trajalo je nekoliko godina. O stradanju grbavačkih djevojaka i naroda Kozare i Potkozarja ispred TV kamere govorili su potomci skojevki i malobrojni svjedoci.
Na osnovu istorijskih činjenica, izjava istoričara i direktora Zavičajnog muzeja Gradiška Bojana Vujčića, članova SUBNOR-a, mještana, potomaka, učitelja i stihova gradiških književnika, nastao je ovaj dokument kao svjedočanstvo o istorijskim dešavanjima na gradiškom području.
“Radio-televizija Gradiška, koja ove godine obilježava treću godišnjicu, nastavlja u kontinuitetu, da osim informativnog, posebnu pažnju poklanja i dokumentarnom programu, da stvara arhivski sadržaj, bilježi događaje i istorijske datume, a time potvrdi ulogu i zadatak lokalnog javnog servisa”, rekao je Rajko Romić, direktor RTV Gradiška.
Svjedočenje Bogdana Šmitrana
U knjizi “Grbavci” Bogdana Šmitrana zapasane su riječi Milke Zmijanjac.
“Ubrzo se na zbornom mjestu, u zaseoku Ilisića, okupilo nas dvadeset i jedno, uglavnom djevojaka, dva pionira i jedna pionirka… Za Gornje Podgradce išli smo po mrkloj noći… Sutradan u magacinu napunili smo torbe hljebom. Odbornici su nam rekli da hljeb nosimo za bolnicu u Bukovici jer se ne zna koliko će dugo potrajati ofanziva pa da ranjenici ne ostanu bez hrane. Mi smo ostali dosljedni tom zadatku, jer smo shvatili njegov značaj. Samo što smo odmakli i dohvatili se prvih visova Kozare, neprijatelj je već stigao u Gornje Podgradce.”
Izvor: nezavisne.com / M. Pilipović