OMAŽ ONIMA KOJIH NEMA
Dječaci moji iz školskih klupa kose kuštrave, guste, opet mi noćas u snove banuste.
Gledate me očima bezazlenim zgaslim prerano. Zamišljam njihov sjaj i bezglasno vas prozivam: Dušan, Stanislav, Aleksandar, Slaviša, Milovan, Boštjan…
Steže bol omčom i suzama nastavljam nizati imena onih kojih nema.
Noćas po ružu crvenu na kamenu ploču spuštam i ko zna koji put se pitam: Je li moralo, bezgrešni moji, ima li cijenu kap vaše krvi, zašto vi najmlađi u stroju prvi?
Bili ste pupoljci, a sad vas nema. Nose li vas na savjesti oni kojima ste broj, a ne imena? Pala je opet noćas jedna zvijezda sjajna. E, djeco moja, tugo beskrajna!
Ranka Šeatović