GRADIŠKA – U svakoj situaciji, bilo da je dobra, manje dobra ili loša, Boško Grgić, satiričar i pjesnik iz Gradiške, traži izlaz iz tunela, tračak nade ili osmijeh na licu. Piše o sebi, ali i o dragima na originalan način, zbog čega se njegova satira lako pamti i naveliko prepričava.
– Sjećam se svojih prvih šaljivih stihova – priča Boško – kada je moj pokojni djed Rade iz Aleksandrovca izgubio jedan opanak. I tražio ga danima. Imao sam pisaću mašinu, a bio osnovac, uštedio od džeparca i kupio je, pa napisao stihove. “U četvrtak djed Rade imao dva opanka / znala je to i njegova Anka / al’ u petak, gledaj ti tog’ čuda / traži đedo svoj opanak svuda / tražio ga čak i na smeću / raspisao oglas po drveću…”
Bosko Grgić sa unukom Matijom
Boško Grgić kaže u razgovoru za Srpskainfo da je „oduvijek volio poeziju i to onu pitku, Ćopićevu, Erićevu, onako kao što zbore Duško Trifunović ili Boro Kapetanović“.
– I upravo sam kod Duška u sarajevskom „Oslobođenju“ i objavio prvu pjesmu, što je za mene bio veliki uspjeh. Kasnije sam se ohrabrio, raspisao, pa nastavio da šaljem poeziju na mnoge adrese, u časopise i dnevne novine tadašnje države od Triglava do Đevđelije. Objavljivao sam i dobijao nagrade – sjeća se ovaj autor svojih početaka.
Objavljivao je poeziju, čak bio i pobjednik na subotičkom „Omladinskom festivalu“. Pero Zubac, Miroslav Antić, Dragomir Brajković i Slobodan Vujačić, članovi žirija, naveliko su pohvalili njegovu nagrađenu pjesmu „Kastelske navike“. Ipak, pjesnički talenat iskazan u ljubavnoj i rodoljubivoj poeziji preusmjerio je na satiru.
Boško Grgić desno i Milan Vujić
– Neka nevidljiva ruka me povela na drugu stranu. Osamdesetih godina zakoračio sam u svijet humora i satire, počeo pisati stihove, humoreske, epigrame… Urednici u „Glasu“, „Ježu“, „Ilustrovanoj politici“, „Zadrugaru“, „Večernjim novostima“, ali i Radio Sarajevu, Radio Beogradu i drugdje su moje pisanije svrstali na udarne stranice i uvrstili u popularne emisije – opisuje gradiški satiričar svoj put, kojim su već tada, osamdesetih godina prošlog vijeka uveliko hodili takođe afirmisani humoristi iz Gradiške, Borislav Mitrović, Jovan Dakić, Nebojša Ivaštanin…
Političari su mu vječna inspiracija.
– Njima sam posvetio mnogo pjesama i aforizama, naravno jer su to zaslužili. Bilo je tema, a bilo je i honorara. Sjećam se da sam od nekadašnjeg „Seksi humora“ iz Novog Sada za jedan aforizam dobio nagradu u visini cijele moje plate. A on je uvijek aktuelan, kad škripi krevet, sve je podmazano – uvodi nas Boško u svoje aforizme nadahnute aktuelnim trenutkom i svakodnevicom.
Naša satira je uvijek aktuelna.
– Ima se o čemu pisati, da se ruka umori, naprimjer o narodnim vođama, političarima, poslanicima, državnim jaslama, službenim putevima, švedskom stolu ili direktorskoj fotelji – iznosi Boško Grgić teme koje ga godinama inspirišu, a on im ne može odoljeti.
– Neko voli lov, neko ribolov, neko krivudanje, a ja volim “krive Drine”. Danas pišem o korona virusu, sutra ću možda o bankovnom minusu. Volio bih da izvor za nas satiričare presuši, pa da se opet vratimo poeziji, romantici i lijepom životu – suština je Boškovih dugoročnih i satiričnih ali sasvim ozbiljnih planova i priželjkivanja.
Za sada najviše se opušta u svojoj njivi, voćnjaku, poljoprivredi, u komšiluku, a s kolegama i prijateljima, među kojima je novinar Milan Vujić, uz piće prelistava svakodnevicu i osmišljava originalne poruke u stihu ili prozi.
O jeziku
– Naš jezik je bogat, pitak i lijep za pisanje – kaže Boško Grgić.
O jeziku govori njegova nagrađena pjesma.
Jezik glavu siječe / ali i pomogne kada je najpreče.
Zbog jezika se narodi trve / zao jezik sije viruse i crve.
Zajednički postoji od kad je ljudi / takav jezik dogovor iznudi.
Jezik mržnje je kao oganj /zbog njega ide i glava na panj.
Jezik može biti pokvaren i zao / zbog njega je i najveći junak pao.
Lingvisti zbog jezika prave studije / od jezika žive advokati i sudije.
Kod nas je oduvijek uvriježeno do srži / najbolje prođe ko jezik za zubima drži.