GRADIŠKA – Gradiški biciklista i avanturista Nemanja Lendićnapravio je još jedan podvig, ovaj put se upustio u avanturu autostopom od Gradiške do Istre i nazad sa prijateljicom Jovanom Ovukom iz Teslića, prenosi Gin.ba.
Dužina rute je bila 1495 kilometara, polazna tačka je bila Gradiška, zatim Banja Luka pa Zelenkovac prvo noćenje i kampovanje na minusu.
Kako je tekla ova avantura možete pročitati i pogledati u putopisu koji slijedi.
DAN 1 – Nebeska Taverna
Nakon nabavke kartona i markera, zapisujemo Zelenkovac i sa cca 70 kg stvari na kružni tok da stopamo. Par stotina metara i prvo pogodno mjesto za autostopanje, 5 minuta prolazi i tu se zaustavlja jedan sredovječan čovjek po imenu Srđan u majici “Zelenkovac Jazz Festival”. Utovar stvari a i nas samih, ulazimo sa Srđanom u priču, ispostavlja se da je bio po njegovoj priči u službi Vojske Njenog Kraljevskog Veličanstva Elizabete II. Od Folkandskih Ostrva do Iraka, nakon priča sa obe strane avanturizma, stižemo u 18:00 na Zelenkovac. Pozdravljanje sa “poluživim” Borom koji izgleda još nije došao sebi od Jazz Festivala. Postavljanje kampa i na pivo u Tavernu.
DAN 2
Nakon borbe u šatoru na Zelenkovcu sa minusom, ustajanje i spremanje doručka od kopriva, paradajza, paste i sira. Zagrijavanja u Borinoj taverni i naravno slušanja njegove vizije budućnosti Zelenkovca. Put lagano i stopiranje prema Ključu. Nakon sat vremena kupi nas Samir fotograf iz Sanskog Mosta, ostavlja u Ključu sa pola kile mandarina, gdje lagano kroz desetak minuta zaustavlja se jedan momak Senad izCazina i savjetuje nas da idemo preko Bihaća. Poslije duge vožnje i veoma dosta smijeha i humora sa Senadom, pića u Bihaću, i stopiranja iz Bihaća završavamo na graničnom prelazu Izačić. U početku ne tako sretne ruke, zaustavlja se jedan čovjek čisto da napravi reda u autu, kroz kratki razgovor odluči da nas poveze do Korenice, medjutim kroz priču ispostavi se da je paroh u LiciGračacu, i ponudi nam da kampujemo na crkvenom imanju. Uz čaj i rakiju u kući i kampovanje uz zidove crkve, ovaj put je i više nego prijatno kampovanje.
DAN 3
Budimo se, a vani je još magla. Jovana sva sretna odlazi u crkvu, moli se Bogu i pali svijeće, dok ja prosipam šerpu sa vrelim čajem po šatoru i stvarima. Uz to dobijamo super topli doručak, rakiju i brojanicu od sveštenika.
Stojimo u onoj magli pored groblja i stopiramo, uskoro nam staje “Sivi kamion, crvene boje“. U njemu nije Srđan Todorović, nego naš Vlado. Sa njim putujemo do Splita, do magacina na istovar brašna, pritom ja gubim opkladu u broju paleta na kamionu. Nakon istovara putujući prema Šibeniku, Jovana je sretna jer se po prvi put vozi u kamionu sa zračnim sjedištem.
Stižemo do odvajanja za Šibenik, tu se pozdravljamo sa Vladom. Čim smo podigli prst za stopanje, kupi nas jedan Albanac i vozi do kraja odredišta, preumorni nakon večere u 9:00, fajront.
DANI 4,5,6,7
Uslijed nedostatka powerbanka (prenosnog punjača za telefon) i wi-fi izvještaji nisu bili mogući za nastaviti. Iz Tisnog stopamo do Zadra gdje nas kupi jedan veseli Dalmatinac, sa raznoraznim pričicama, ostavlja nas na parkingu za stopanje do Rijeke, međutim tu zaboravljam torbicu sa pasošom, novčanikom i telefonom koju mi vraća kroz 20 minuta. Mrak nas je uveliko uhvatio na autobuskom stajalištu, tu se zaustavlja Damir sa svojim kamionom koji ekspresno ide za Švajcarsku i vozi nas do Rijeke. Na žalost nesretnim slučajem prosipa se voda iz moga ruksaka po njegovom krevetu u kamionu. U Rijeci nas dočekuje ujna i ujak – taman da se malo okrijepimo.
Budjenje u jutro, nakon doručka polazak za Pulu. Stopanje se odvija sa Kantride, gdje nas kupi dotičniDino, i pravimo pauzu u Opatiji od oko 40 minuta, zatim nastavljamo do odredišta “Eko Selo Eia” 30 kilometara sjeverno od Pule, kod mjesta Bale. Selo koje funkcioniše na potpuno prirodnoj bazi, a osnivač sela je 55 godišnji Igor Raman Drandić, koji od 19 godine proputpvao veliku većinu planete zemlje i govori 4 jezika tečno. Razgledanje sela, pomaganje Igoru u sitnim poslovima, kampovanje i lagano dan poslije pravac kuci.
Rastanak sa Jovanom koja ostaje tu još par dana, i stopanje prema Puli, na izlazu iz Bale-a kupi me dostavno vozilo i vozi sve do Rijeke. U Rijeci odmah iz prve hvatam prevoz do Zagreba, oko 17:00 sam u Zagrebu, gdje izlazim na naplatnim kućicama Zagreb– Lučko. Tu sam stopao 5 sati bez uspijeha. Dok me nije jedan stariji čovjek povezao do Sesveta u Zagrebu, gdje sam odlučio da kampujem na obližnjoj benziskoj stanici na putu za Slavonski Brod.
Budjenje u 6:00 i hvatam prevoz do Požege, ali dobijam do samog graničnog prelaza.
Nadamo se da ste uživali u putopisu Nemanje Lendića a koliko je zanimljiva ova avantura govori i trošak čitavog puta koji je iznosio nevjerovatnih 16 KM.
Gin.ba