GRADIŠKA – U drvenoj kućici u centru Gradiške, okružen pčelarskim saćem, teglicama propolisa, matične mliječi, voska, Milenko Gagić profesor srpskog jezika i književnosti u penziji čita knjige, piše književnu kritiku i uvodnike, osmišljava literarni plan očuvanja lika i djela Mladena Oljače, autora znamenitih istorijskih romana o Kozari u ratu.
To je njegova svakodnevna zanimacija o čemu sa radošću svjedoči svojim sugrađanima i bivšim učenicima.
Neke školske i životne lekcije koje svi zajedno nismo naučili, kaže ugledni profesor i uspješan pčelar, sada dopunjavamo.
– Na mom pčelarskom i profesorskom stolu, pored staklnih boca meda i naljepnicom sa mojim imenom, nalazi se mnogo knjiga. U ovu kućicu od drveta donosim nova, ali i djelimično zaboravljena, vrijedna izdanja. Na nesvakidašnjoj, medonosnoj i maštovitoj katedri, pored Kulturnog centra, gdje mnogi zastaju i razgovaraju, stalno se uvećava moj knjižni fond. Ovdje neumorno čitam, pišem i spoznajem ponešto novo. Pišem i recenzije, predgovore i uvodnike za knjige prozaista i pesnika. U tome sam veoma revnosan i angažovan cijelog dana – kaže za Srpskainfo Milenko Gagić prelazeći, bez oklijevanja, na konkretne teme.
Znameniti pisac ovog podneblja, ipak, zauzima najveće profesorovo interesovanje.null
– Pišem monografiju o Mladenu Oljači, piscu Kozare koji je nepravedno zapostavljen, o kojem već godinama, gotovo niko ništa vrijedno nije napisao. On je zaslužio da bude u našem fokusu, jer je o Kozari i njenim ljudima, o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, o kozarskoj djeci, slavnim partizanskim jedinicama, stradanju u Jasenovcu i Staroj Gradiški, logorima smrti NDH-a, mnogo napisao i sačuvao ih od zaborava – približava nam profesor Gagić, romansirano djelo velikog pisca.
Kada se iščitaju njegovi romani, nastavlja priču u istom zanosu, a napisao je nekoliko, onda je neshvatljivo zašto je Mladen Oljača toliko dugo izvan školskih udžbenika i studijskih programa.
– U sferi beletristike odnosno književne umjetnosti, svjedočimo o sve većoj produkciji, objavljivanju romana, poezije i drugih književnih dela. Zaključujem da aktuelni pisci, sve češće, opredeljuju se za roman, najdužu književnu i umetničku formu. Međutim, sve što se smesti na nekoliko stotina stranica, među korice i označi romanom, nije vrijedno tog posla, niti pomena, i ako ne želim da umanjim rad mnogih, odvažnih pisaca – komentariše Gagić sadašnju književnu scenu.
Kao dobar primjer, navodi roman Sime Purgića koji, kako kaže, piše sa takozvanom stvarnosnom osnovom, obrađujući događaje koji su se zaista zbili i o kojima pisac i izbjeglica, svjedoči.https://e2126dad56b488a7111877795922961d.safeframe.googlesyndication.com/safeframe/1-0-38/html/container.html
U našem slučaju, u praksi domaćih pisaca ima dovoljno činjenica od kojih se može napisati roman, sa svim književnim i umjetničkim formama, bez obzira što, naprimjer, zaključuje profesor Gagić, evropska književno–teoretska škola smatra da je literatura isključivo plod piščeve kreacije odnosno imaginacije.
– Činjenica je da Srbi nisu aktivni u prikupljanju istorijske građe, niti njenom publikovanju. Skloni su vjerovanju da je istina dovoljna sama po sebi i da će ona tako živjeti, što je u osnovi pogrešno. Istinu treba zapisivati, čuvati i njegovati. U tome je podloga najboljih književnih djela. Put istine je, za dobrog pisca, veoma inspirativan, mada veoma dug i prožet mnogim iskušenjima – podsjeća naš sagovornik, poznati gradiški profesor koji je u život i svijet ispratio više od 40 generacija srednjoškolaca, podučavajući ih važnosti jezika, pisma, značaju književnosti.
– Roman “Kozara” Mladena Oljače, kojeg pomenuh, je istorijsko štivo, jer se u njemu pisac na veoma originalan i uspješan način odnosi prema istorijskim činjenicama. Uvijek je u osnovi romana pojedinačna ljudska ličnost i njeni problemi, pa makar to bilo u ratu ili nekom drugom ambijentu. Da nije tako sa „Kozarom“, ona bi bila istoriografski zapis, a ne roman – pojašnjava Milenko Gagić, da bi svakome od svojih sabesjednika, ukazao na ulogu velikog pisca, hroničara Kozare.
Priču o književnosti potom prevodi na temu pčela i pčelarstav nalazeći smislenu vezu sa svojim osnovnim zanimanjem.
On podsjeća da se pčelarstvom bavi 30 godina, pokazuje pčelinje proizvode i knjige, u nesvakidašnjoj simbiozi.
– Opsjednut sam pčelama i medom, kao podlogom svoga interesovanja. Osjećam da ljudski duh jača, osnažuje, u ovakvom ambijentu, među medom i knjigama. Shvatio sam da čovjek ima šta naučiti od pčele – smatra Gagić, podsjetivši na društvene teorije po kojima će čojvek raditi koliko može, a uzimati koliko mu treba.
– To je ideal čovječanstva koji nije dostignut. Problem je u lošoj organizovanosti, nepotrebnom gubljenju vremena, neradu, našim porocima… Pčele su to postigle i po tome su jedisntvena živa bića na planeti zemlji. Svaka pčela radi maksimalno a uzima za sebe minimalno – kazao nam je Milenko Gagić, raspolućen između dvije svoje ljubavi, pčela i knjiga, između vrijednih insekata i ljudi, spojenih u profesorovoj svakodnevici.
Pročitao je da pčela, kada predosjeti svoj kraj i da će uginuti, posljednjom snagom napusti košnicu, da njihovo tijelo ne bi zauzimalo prostor i stvaralo problem ostalim pčelama.
– Zar u tome nema dovoljno motiva za pisanje, književno i umjetničko stvaranje, pronalaženje povoda za pisanje besmrtnih dela u zakonitostima postupanja životinja i ljudi, prirode i svijeta – pita se on.
MLADEN OLJAČA
Mladen Oljača je srpski književnik, rođen 1926. godine u Devetacima kod Novog Grada a preminuo u Beogradu 1994. godine. Njegovo siromašno djetinjstvo prekinuo je rat. Odmah po izbijanju ustanka, kao petnaestogodišnjak, stupio je u redove NOB-a. Rat i revolucija presudno su uticali na Oljačino ljudsko i stvaralačko opredjeljenje. Književnim radom bavio se od 1947. Objavio je više knjiga pripovjedaka (“Šapat borova”), romana (“Tri života” „Crne sekire“, „Posle ponoći“, „Molitva za moju braću“, „Razvalina“, „Nađa“, „Kozara“), te reportaža (“Susreti u zemlji oktobra”). Oljačina djela su prevedena na dvadeset i četiri jezika. – Pišemo uvjereni da umjetničko djelo, ako je pravo i autentično, traje kao živo biće, da je čak i jače od svakog živog organizma, jer može da opstane i hiljade godina više od običnog ljudskog vijeka. Umjetničko djelo, ako je pravo i autentično, postaje dio života i upotpunjenje života, blistajući kao zvijezda u kosmosu svojim sjajem – zapisao je Mladen Oljača, koji, po vlastitom priznanju, nije ni slutio da će o svijetu i ljudima svjedočiti literaturom.
Izvor: Srpska info / Milan Pilipović