GRADIŠKA – Da su stereotipi kada kažemo da mladi ne vole poljoprivredu i da se njome bavi većinom starija populacija, potvrđuju mladići iz Gradiška, koji, iako mladi, imaju pozamašan staž u poljoprivredi.
Bogato Lijevče polje, kažu stručnjaci, može da hrani cijelu Bosnu i Hercegovinu, upravo su to prepoznali mladi poljoprivrednici, koji su se maksimalno usavršili u ovoj grani privrede i postižu izuzetne rezultate u svojoj lokalnoj zajednici.
Organska proizvodnja, automatizovani sistem za tekuću hranu, potpuna posvećenost proizvodnji mlijeka, samo su neke od karakteristika trojice Gradiščana, koji nastavljaju tradiciju svojih roditelja. Jedan od njih, Marko Karan, sa svojom firmom „Žabac povrće“ pravi čuda na polju organske proizvodnje, a sa diplomom poljoprivrednog fakulteta i svjetskim tokovima lako se uklapa u inovacije. Karan je, kako kaže, shvatio da se mijenja narativ u poljoprivredi po pitanju primjene insekticida.
„Sve velike agro kompanije Syngenta, Bayer, BASF imaju departmana koji razvijaju bio pesticide, druge načine borbe sa biljnim bolestima i štetnim insektima. Većina ih mijenja narativ i svi su zabrinuti za očuvanje zemljišta, te plasiraju smjernice kako proizvesti ratarske kulture sa što manje ili ni malo obrade zemljišta. Kao mlad agronom vidim tu priliku da se izdvojim od kolega koje često u organsku proizvodnju gledaju kao da je riječ o šamanima iz Amazona. Drugi razlog je što želim da moji ukućani i ja jedemo povrće iz bio uzgoja i da pokažem da se to može uraditi na komercijalan način u nešto većem obimu”, poručuje Karan i dodaje da želi da savlada tehnike proizvodnje po principima organske poljoprivrede kako bi mogao sa sigurnošću da tvrdi kao agronom šta je realno, a šta nije u toj proizvodnji.
Dok je Karanu cilj da podigne svijest o potrošnji domaćih proizvoda, Milorad Sarajlić je želio da svoje znanje sa fakulteta pretoči u konkretne projekte. Sarajlić je magistrirao animalnu proizvodnju i svoju farmu obogatio automatizovanim sistemom za tekuću ishranu svinja.
“Ovo je sistem ishrane po mađarskoj tehnologiji i zbog njegovih prednosti se nisam ni jednog momenta dvoumio da li da na porodičnoj farmi primjenim ovu tehnologiju”, pojašnjava nam Sarajlić, koji je poznat i kao veliki ljubitelj konja. Za razliku od Sarajlića, Dino Hotić na svojoj farmi uzaja goveda. Glavni “krivci” za njegov trenutni posao i djelatnost su roditelji, koji su, kako kaže Hotić, na njega prenijeli trud i zalaganje, pa je njemu ostao lakši dio posla da farmu održava i unapređuje.
“Biti mladi poljoprivrednik u današnje vrijeme nije teško ako imate volju i želju za radom. Najbitnije je da volite ono što radite, da volite životinje jer je potrebno strpljenje za rad sa njima, a kada volite ono što radite onda se sve sa lakoćom obavlja. Naravno da postoje neke prepreke i stvari na koje se ne može uticati kao što su vremenski uslovi i slično, ali prevazilaze se. Ovo je posao koji zahtjeva dosta odricanja i dosta vremena, ali donosi i mnogo toga lijepog.”
Hotiću je želja da svoje znanje i ono što je dobio od roditelja prenese na svoju djecu, i to mu je, kako kaže cilj. Karan ima cilj da otvori štand sa svojim proizvodima negdje u gradu, gdje će biti pristupačan svima, dok Sarajlić želi da proširi proizvodnju.
Sa ovakvim ciljevima Gradiška ima čemu da se nada. Poljoprivreda se ispostavila kao izuzetno značajna grana, pogotovo u periodu kriza, jer bez hrane niko ne može. Lijevče polje je sigurno rudnik hrane, a gradiška omladina je to izuzetno dobro prepoznala.