GRADIŠKA – Varilac Zoran Stojaković (25) i njegov mlađi brat Lazar, učenik prvog razreda Tehničke škole u Gradiški, uzorni su u svom kraju po stočarskoj i ratarskoj proizvodnji i čuvanju tradicije mljevenja žita.
Ova dvojica mladića rijetko imaju vremena za odmor. Oni rade u mlinu, štali ili na njivi. Sa velikom ljubavlju pričaju o meljavi, mlinskom kamenu i motoru „aranu“, koji je nekoliko decenija korišten za meljavu. Proizveden je 1967. godine, a kupio ga je, iste godine, Zoranov i Lazarev djed Bogdan Stojaković.
U to vrijeme, ova mašina koštala je cijelo bogatstvo. Koliko je novca za „arana“ bilo potrebno Bogdanovi unuci ne znaju, ali se sjećaju djedove i očeve priče da je to bilo ravno vrijednosti nekoliko krava, konja i volova.
– Motor „aran“ služio je isključivo za mljevenje kukuruzovog brašna. Na mjestu gdje je tada postavljen, na betonskoj ploči, nalazi se i sada. Niko ga odatle nije pomijerao, ali jeste „penzionisan“ zato što sada u mlinu, za pogon točka od kamena, koristimo struju – priča Zoran Stojaković, mlinar najmlađe generacije.
– Motor je u potpunosti ispravan, što je velika rijetkost. Mnogi dolaze da ga vide, raspituju se o detaljima i prisjećaju vremena u kojem je „aran“ imao višestruku namjenu, korišten za vršidbu žita, rezanje drveta i druge poslove – kaže Zoran pokazujući opštinsku odluku iz Gradiške, izbledjeli dokument na zidu u mlinu, od 2. februara 1967. godine, kojim je Bogdanu Stojakoviću, njegovom djedu, odobreno mljevenje žita za vlastite, kao i potrebe drugih mještana.
On je, piše u obrazloženju, navedenog datuma položio ispit za mlinara.
– Moj djed je mlin imao na polovinu sa komšijom Milom Prolićem, ali su se kasnije razdružili. Mile je poslije nekoliko godina odustao od mlina i meljave, djed ga je isplatio i nastavio samostalno ovu djelatnost koju je, kasnije, od njega naslijedio sin odnosno moj pokojni otac Radenko – obrazložila su nam složna i vrijedna braća Zoran i Lazar.
Oni o mlinu, njegovim specifičnostima i koječemu znaju sve do detalja, što pobuđuje veliku znatiželju svakog slušaoca.
– Kamen je sa Plehana kod Dervente. To je kvarcna ruda, na daleko poznata po kvalitetu, od koje se pravi kamenje za mljevenje žita. Ovaj kamen je tvrd, postojan, on se ne runi niti pregrijava žito. Zato je brašno ispod ovog kamena veoma ukusno, sa zadražnim svojstvima stečenim u prirodi – pričaju Stojakovići, koji i sada svakodnevno melju, najviše kukuruze bjelce.
U mlin na meljavu najčešće dolaze njihove komšije iz Bereka i susjednih sela Elezagića, Cerovljana, Jazovca, Turjaka, Topole… Zoran, pored obaveza u mlinu, gaji bikove, krave, svinje, obrađuje njive zajedno sa mlađim bratom Lazarom, koji je učenik prvog razreda Tehničke škole u Gradiški.
– Školujem se za automehaničara. Od oca sam naslijedio ljubav prema motorima, mašinama i mehanici. Najviše me interesuju traktori. Volim raditi traktorom, orati, ali i popravljati, jer se često dese kvarovi, a ova poljoprivredna mašina uvijek je potrebna. Nema dana kada ne koristim traktor za rad ili prevoz – objašnjava Lazar svoje svakodnevne poslove i obaveze.
Osim toga, Zoran i Lazar su veoma aktivni u svom selu, gdje sa vršnjacima učestvuju na radnim akcijama, organizovanju društvenih i drugih programa.
Optimisti
Dvadesetpetogodišnji Zoran Stojaković je tehničar telekomunikacija, koji se prekvalifikovao za varioca. On povremeno, po nekoliko mjeseci godišnje, radi u Udinama u Italiji, ali u rodnom selu dugoročno planira da živi.
– Svoju budućnost vidim u svom mjestu, u selu Berek. Tu sam izgradio temelj za kuću. Može i kod nas lijepo da se živi, ali mora mnogo da se radi. Volio bih otvoriti radnju ili malu firmu, da radim sebi i za sebe, zajedno s bratom. On je vrijedan i ništa mu nije teško. Obrađujemo 50 dunuma zemljišta, gdje zajedno s mamom Milevom proizvodimo povrće i žito, hranu za svoje domaćinstvo i hranu za stoku – opisuje Zoran svoje preokupacije i životne planove.