GRADIŠKA – Djed je Radislav Šljivar, a unuk Danilo Šljivar. Njih dvojica zajedno zasjeli na gomilu daske i kratko izrezanih drvenih oblutaka. U hladovini. Velika je vrućina pa ni ispod debelog graba nije naročito ugodno. Njima to ne smeta. Vjetrić sa Kozare povremeno ćarlija, što stanje u Donjim Podgradcima, gdje Radislav živi a unuk ga često posjećuje, čini podnošljivim. Djed i unuk imaju iste, bijele i lagane šešire, koji glavi prave hlad.
“Šešire je kod Kineza kupio moj unuk. On je đak u Gradišci. Brine za sebe i za mene. To je pravi unuk, kakvog svako treba poželjeti. U ova smutna vremena niko ne mari ni za koga, a pogotovo za đeda u selu. E, to se mome dobrom unuku ne može dogoditi”, priča Radislav Šljivar, bivši poštar u Gornjim Podgradcima, a sada penzioner u Donjim.
“Cijeli moj život odvija se na relaciji od Donjih do Gornjih Podgradaca. Kada sam bio mlad i sposoban predstavljao sam se da sam iz Gornjih, da sam gornji u svemu i svačemu, a sada, kada sam poprilično onemoćao, ne pristaje mi ništa drugo nego da budem donji. U Donjim Podgradcima gledano iz moje penzionerske perspektive ništa nije gornje, sve je na dnu i donje. Tako je i nikako drugačije”, objašnjava Radislav Šljivar uz smiješak, povremeno šešir natičući na čelo i oči, a povremeno ga gurajući ka potiljku.
Unuk stao ispred, zauzeo busiju i pažljivo sluša, pamti svaku riječ. Trudi se da nešto važno ne promakne.
“Kupio sam iste šešire, nama dvojici, i nikome drugome. Đeda sam htio nagraditi za njegove lijepe i zanimljive priče. Volim ih slušati i zato, često i rado, iz Gradiške, gdje živi sa sestrom i roditeljima, dolazim kod đeda”, dodaje Danilo.
On je đak Osnovne škole “Vaso Čubrilović” u Gradišci. Završio je šesti, a sada odbrojava dane do polaska u sedmi razred. Voli u školu, a voli i u selo.
“Raspitaj se da li bi mene primili u sedmi. Regularno sam završio šesti ovdje u Podgradcima. Razrednica mi je bila Dragica Macura, može ona to potvrditi, ako nije zaboravila. U dnevniku je zapisano da sam redovno položio šesti razred primjernim vladanjem. Poznato je to bivšem direktoru Miladinu Brankoviću, može i on da potvrdi, ako zagusti u dokazivanju, predloži Radislav zanimljivu ideju svom unuku. Ovakav zadatak i molbu Danilo nije očekivao, ali se brzo snađe.
“Pitaću, đede, pa da idemo zajedno. Hoćeš li sa mnom u istu klupu”, šeretski i potvrdno odgovori unuk, da ne razočara djeda koji mu je tog dana nabrao korpu uzrelih krušaka.
Raspitujemo se za godine unuka i djeda… To je važan podatak za ovu priču.
“Ja ću sada, a to je uskoro, 29. avgusta imati 12 godina”, reče Danilo.
“Đed ima isto 12, ali preko 60. Napunio sam toliko 13. maja. Kada ovo, preko 60, odbacim, mi smo parosnici, to jest vršnjaci”, bez oklijevanja izdeklamova Radislav svoju životnu računicu. O čemu tako često i sa velikim povjerenjem razgovaraju djed i unuk, upitasmo. I poteče priča, zažuboriše riječi kao rječica Vrbaška koja protiče pored nas, kroz ovo selo u Potkozarju, blizu Gradiške, i ulijeva se u Jablanicu.
“Najčešće razgovaramo o davnim vremenima, o teškom životu, divljim životinjama, događajima iz ratova, nestašlucima… Svaka priča je njemu interesantna i poučna. One razvijaju maštu, bude sposobnost lijepog govora i pisanja. Moj unuk ima o čemu napisati diktat ili sastav iz srpskog jezika. Naučio je mnoge lijepe i interesantne priče”, kazuje nam Radislav tupkajući štakom o kamenje i suvu, ispucalu zemlju.
O vodenicama, na primjer, često razgovaramo. Unuk pita, a ja odgovaram, nastavlja Radislav priču o pričama.
“Moj sin Velibor ništa ne zna o vodenici, a unuk Danilo zna sve. Sve što njemu pričam on sluša i pamti. A sin kaže: ‘Opet izmišljaš kojekakve lagarije’. Kada Danilo svojim roditeljima, Veliboru i snahi Ireni prepričava nešto zanimljivo, oni to sumnjičavo doživljavaju. Ali, ne da se ni moj unuk tek tako preveslati preko potoka. Kada mu ponestane argumenata, on kaže: ‘To mi je đed rekao. On ne laže’. A svaki đed je živa čitanka”.
I šta se dešavalo u toj vodenici i oko nje u šumi, upitasmo, radoznali, kao i unuk Danilo.
“Kada sam bio mladić nabacim na leđa vreću kukuruza pa preko njiva i kroz šumu u vodenicu. Obično noću. Put je dug, brdovit, kamenit. Teško je vreću nositi, ali strah ne zna za teret. Usputno me presretne čopor vukova. Jeza me hvata, trnci prolaze cijelim tijelom, a kosa se diže. Ćutim i idem istim korakom. Ne ubrzavam, da vukove ne izazovem. Tiho i lagano, idem kroz Resanovce. Vukovi zavijaju, sve u horu. Jedan se prvo javi, a ostali iz čopora za njim založe, kao da pjevaju ojkaču. Zavijaju u horu, kao pjevačka grupa”.
A kada se vratiš kući, da li te oni prate, upita Danilo, zamišljajući slike koje mu djed riječima dočarava.
“Kada dođem kući zaključamo se, a vukovi me doprate do kućnog praga. Tek kasnije, kada su seljaci masovno otišli u inostranstvo i zaradili koji dinar, pokupovali su motorke i prosjekli šumu. Prije nisu imali čime. Poslije toga vukovi su odstupili, povukli se dublje u Kozaru”.
Svaka priča bez poruke i zaključka, kaže Radislav, nije kompletna. I nastavlja riječima da slika divlje zvijeri, prestrašene dječake i mračnu šumu.
“Bitku sa vukovima i medvjedima gubi samo onaj ko se prepadne. Spavali smo na štali, na tavanu, u sijenu, da se od vukova i medvjeda spasimo, na sigurnom. A miris suvog sijena i slame nadahnjivao nas je i u nama budio maštu”.
Tako priča djed Radislav, a zaključke izvlači i pamti unuk Danilo.
Meni su sve đedove priče interesantne, kaže. Osim vukova, medvjeda i vodenica, u njima su seljaci, ratnici, seoski čobani, pijanice i avanturisti, čudaci i zanesenjaci, vile i vilenjaci, koji su takođe bitni za bolje razumijevanje svake djedove priče.
Djeca treba da znaju kako su živjeli njihovi preci i gdje su živjeli, utvrđuje Radislav svoja uvjerenja koja je davno stekao.
“Pročitao sam memoare prote Slavka Vujasinovića, koji je pisao o Dubici. Iz toga sebi sam stvorio sliku kako su ljudi našeg kraja živjeli u njegovo doba. Riječi su kao slikarski kist, one su najmoćniji alat, pod uslovom da su pravilno raspoređene i u pravi čas ispričane”, objašnjava Radislav suštinu svojih priča i dodaje:
“Svako dijete je bogato koje ima đeda. On je živa čitanka. Ja nisam imao tu sreću, ni đeda ni babe. Ali, išao sam u selo, na prelo, i slušao starije koji su pričali kako je nekada bilo, o ratovima i bunama, borbi protiv Turaka i Nijemaca. Cijelu noć smo slušali te priče do zore”.
Izvor: Nezavisne novine / M. Pilipović