GRADIŠKA – 0Mile Ljubičić iz Kukunjevca kod Lipika kaže da mu je već 27 godina prvi maj tužan dan. Podsjeća ga na zbjeg, paljevinu kuća, žrtve i teror koji je zajedno sa svojim sunarodnicima iz Zapadne Slavonije preživio u zloglasnoj akciji hrvatske vojske i policije nazvanoj „Bljesak“.
Na praznik rada Mile dođe do savskog mosta, zagleda se u ravnu Slavoniju, razmijeni po koju riječ sa zemljacima i to je to.
– Koliko bole žrtve i krvavi egzodus, još više boli što 27 godina od zločina niko nije procesuiran. Kao da nam sipaju so na živu ranu. U Hrvatskoj za to nema dobre volje, ni međunarodna zajednica nije po tom planu ništa učinila. Moj Kukunjevac je prije ovog nesrećnog rata imao 1.200 stanovnika, a sada prema popisu ima samo 187 mještana – priča Ljubičić.
To je drugi pogrom u prošlom vijeku. Prije drugog svjetskog rata Kukunjevac je imao 2.041 stanovnika, a samo za dva dana ustaše su pobile 780 mještana. Kukunjevčani su se raselili pocijelom svijetu – Argentini, Australiji, Švedskoj, Americi. Veliki broj ih je i u Gradišci.
– Gradiška je za nas bila luka spasa. Ne može se opisati susretljivost tih ljudi koji su nas dočekivali. Bukvalno su nam udahnuli novi život. Izgradili smo kuće, snašli smo se, ali ostaje žal za tih izgubljenih skoro 30 godina. Uništena su nam ognjišta naših pradjedova. Tamo su ostala samo groblja. Ja se ne odričem svog zavičaja. Odem kad god mogu i puno mi je srce tad – rekao je suznih očiju Mile Ljubičić.
Čedomir Basarić bio je šef računovodstva u nekadašnjem poljoprivrednom kombinatu u Novoj Gradišci. Tri godine ga dijele od desete decenije. Uz pomoć štapa često dođe do desne obale Save, pogled mu je na lijevoj obali i dalje prema Psunju.
– U Medarima, mom rodnom selu, više nema mladosti. Ostali su stariji ljudi koji dan za danom čekaju sudnji dan. Jedini put koji im je preostao je put do groblja. Ja sam bio politički angažovan, zato su mi minirali kuću. Bilo me je svuda i po zapadnoj i po istočnoj Slavoniji. Danas sam ovdje u Gradišci – kazao je Basarić.
Dušan Bijelić je iz sela Bujavice kod Pakraca. I on je novi život počeo u Gradišci. Kaže da je njegovo selo bilo prvo na udaru neprijateljskih snaga i potpuno je uništeno.
– Selo je pusto, a duše su nam prazne. Žrtve smo za koje niko nije odgovarao. Ne krivim samo hrvatske vlasti za to. Stalno se pitam zašto je naša strana po tom pitanju pasivna – rekao je Bjelić.
Potresna je i priča Milene Božić koja je spasavala živu glavu bježeći iz rodnog sela Šnjegavić. Etničko čišćenje zadesilo je 26 srpskih sela požeške kotline u Zapadnoj Slavoniji.
– Sa suprugom i sinom sam se spasila šestog aprila 1993. godine. Došli smo u Gradišku. Po pričanju komšija majku su mi ubili na kućnom pragu, a oca su mučili u kupatilu i zaklali. Grozna je ta spoznaja – priča suznih očiju Milena Božić.
Krsto Žarković, predsjednik Udruženja Srba protjeranih iz Zapadne Slavonije, kaže da godine prolaze. Sve grobnice još nisu pronađene, a procesa nema.
– Još tragamo za nestalim civilima i za grobnicama. Pitanje je da li ćemo ih pronaći. Često se pitam ko je kriv. Pa krivi su svi – vlasti u Hrvatskoj, a zatim i dijelovi vlasti iz Beograda i Banje Luke. Nije mi jasno zašto malo više ne insistiramo na istini i ne uslovimo kao oni – zapitao se Žarković.
Krsto Žarković tvrdi da su se u Zapadnoj Slavoniji dogodila tri egzodusa. U oktobru i decembru 1991. i prvog i drugog maja 1995. godine. Zapadna Slavonija imala je 1.242 poginula borca. U majskom egzodusu 1995. godine poginulo je 286 osoba, od toga 57 žena i devetoro djece do četrnaest godina. Najveći zločin se desio u Novoj Varoši, samo par kilometara od rijeke Save. Iz zasjede iz obližnje šume Prašnik hrvatski vojnici su pucali na izbjegličku kolonu.
Te godine spas je prvo u Gradišci, a potom po cijelom svijetu pronašlo oko 15.000 Srba sa prostora Zapadne Slavonije. Bilo gdje po bijelom svijetu da se nalaze – Slavonci tuguju početkom maja. Podjednako ih bole „Bljesak“ i mrak u pravosuđu koje je ćutke prešlo preko velikog zločina.
Autor: B. Grgić / MojaSrpska.info