NEĆU DALEKO. BIĆU TU KAO SJENA KOJA RASTE. JOŠ SAM MALA. KADA NARASTEM POSTAĆU MRAK A MRAK JEDE NEVALJALU DJECU.
“Sve je u oku posmatrača. Mali mogu da budu veliki. Džinovi su svuda oko nas.”
Voljela sam da budem dijete. Više nisam. Sjećam se kako je bilo. Odrastajući učila sam, ili bar me život pokušavao da nauči par lekcija.
Zovu se LJUTNJA, ZAVIST, SAMOLJUBLJE, SRAMOTA.
Zatvorim oči. Vozim se. Kišne kapi su prošarale prozore automobila. Pogled mi magli, misli lete.
LJUTNJA
En ten tini, svaraka tini. Savaraka ti – ka -ta – ka elem belem buf.
Ljiljo ti žmuriš, čujem Tanju, riđokosu prijateljicu sa loknicama koje odskaču kao federi. Žmurim, odbrojavam …. otvaram oči i počinje potraga. Nikako da ih nađem. Bucmasta sam i malo nespretna. Uvijek se upikaju prije mene. Ljiljooo ….zove me Tanja. Čujem …pik za mene. Nema ljutnje takva su pravila igre.
Idem jutros na posao. Stavila sam crveni karmin. Slušam prolaznike, kao i svako jutro. Stvaram filmove u glavi, dodijeljujem uloge.
Ovaj put za oko i uho su mi zapale dvije starije gospođe. Mantili do ispod koljena, povezanih marama oko glave. Žure u crkvu. Danas je crveno slovo. Raspravljaju o trećoj NN osobi , kažu pjeva u horu a baš joj ne ide. Nižu se epiteti jedan za drugim.
ZAVIST
“Ne znam zašto se gura u prvi plan. Ometa druge u pojanju. Ma…znaš joj muža i on je nametljiv uvijek je dovodi na probe… Bože sačuvaj ima nas svakakvih …”
“Ljudske gromade su svuda oko nas. Samo ih treba znati prepoznati.”
Kopam po mislima i pokušavam da se sjetim kada sam i ja zvučala poput njih. Da se ne lažemo zavist je sve prisutna. Na ljepotu, na znanje, na imanje, na cipele, na čovjeka, ženu, majku, oca, porodicu ….ma zavidi se na svemu i svačemu. Rijetki priznaju da poznaju osjećaj. A kako da priznaju kada se kod nas često koristi riječ „zavidan“: ako želimo nekoga ili nešto da pohvalimo, često kažemo „to je na zavidnom nivou“ ili „postigao je zavidan uspjeh“.
Evo priznajem, nisam naučila lekciju. Sve češće zavidim onima koji su rasterećeni, ne primjećuju ništa oko sebe i žive u svom malom i savršenom mikrokosmosu.
Da li su glupi ili nadprosječno inteligentni …ne znam.
SAMOLJUBLJE
– Ćao, kako si.
Evo onako, ne mogu se pohvaliti baš. Mala plata. Boli glava. Kirija visoka. Majka loše…
– E stvarnoooo…. baš mi je drago da si ok. Vidimo se.
Ima li išta iritantnije od ovih svakodnevnih pozdrava i pitanja reda radi. Pristojnost iznad svega. Svi su sagovornici iz učtivosti – kurtoazije odgovora da, ne , možda, ali… toliko su životi postali teški, bremeniti da smo postali samo sebi važni. Naši problemi su iznad svega i svakoga….nema nam pomoći.
Pročitah neki dan negdje …”Što više znam , sve manje govorim.”
SRAMOTA
O sramu bih mogla pisati nširoko … ali neću. Zašto, zato što osjećam sramotu svaki dan zbog sebe, drugih, nas.
Dijagnoza je odavno postavljena, aparti isključeni a odgovor na pitanje: “Kamo dalje rođače”, jasan. Niđe. Nema se gdje iz ove kože dok se osnovne lekcije duhovnog razvoja ne savladaju.
Ako vam je dobro, onda ništa.
piše LJILJANA PRERADOVIĆ