“VEĆ 30 GODINE POKUŠAVAJU ME UBIJEDITI DA ČUDA NE POSTOJE.DA NEŠTO VEĆE OD OVOZEMALJSKOG, ČOVJEKA OD KRVI I MESA NE POSTOJI. POKUŠAVAJU, ALI UZALUDNO. DOVOLJNO JE DA VIDIM SUZE ILI OSMIJEH NA NEČIJEM LICU I DA ZNAM DA SU TO VANZEMALJSKI OSJEĆAJI U NAMA OVOZEMALJSKIM. ONA OSTAJU SLOBODNA NAKON FIZIČKIH NAS.”
“Teško je vjerovati. Nekada jesam.”
Prošle su tri godine kako sam zapisala ove misli. Ponovo su došle nakon što sam pogledala danski dragulja “Adam’s Apples” režisera i scenariste Anders Thomas Jensen -a. Ponovo sam pomislila da vjera, i to ne ona vezana za religiiju, često odnosi pobjedu nad razumom i logikom. Vjera u sebe, u druge čini nas ne(kukavicama).
Teško je vjerovati. Nekada jesam. Zašto sam prestala, često se pitam? Ponovo tražim tu iskru, znam da postoji. Moram prestati tražiti dokaze, pratiti matricu logičnog slijeda događaja. I nije tačno da svaka posljedica ima svoj uzrok. Ne, nije tačno. Može biti baš suprotno. Nismo unaprijed osuđeni da koračmo utabanim stazama naših roditelja, predaka. Možemo i drugačije samo je pitanje koliko smo spremni ići u nepoznato?
“Čujem smijeh oko sebe. Čujem ali ne smijem se. Ciničan je. Glasan je. Okupili su se da analiziraju rad jedne moje poznanice. Ona je borac. Vrlo često se ne slažem sa njenim stavovima. Poštujem njen trud, rad, ideju kakva god bila. Možda je dobra ili loša ali ko sam ja da dajem sud.”
I dalje su glasni. Poznajem ih. Nesrećni su. Nezadovoljni svojim životom. Ne vole sebe i ono što su postali. Slabi su. I dalje se smiju i puštaju otrov iz ranjenih duša, glava i umova da se širi. Gledam kako se širi. Otrovani postaju njihovi pratioci. Tužna sam.
“Otrovani postaju njihovi pratioci.”
PREPOZNAJETE LI SE ILI POZNAJTE OVAKVE?
Oni su vječiti kritičari, analizatori svega i svja. Oni kažu da znaju više, da znaju bolje. Svako ko kaže drugačije dolazi na njihov stub srama. Oni su u stalnoj potrazi mete i svi su na njihovom nišanu.
Biti smiješan. Pametan. Glup. Tužan. Komičan. Skaradan. Pokušavati. Padati. Ustajati. Plakati. Biti iskren. Neiskren. Sve je pogrešno. Neće se libiti da baš oni budu ti koji će doći da ti pruže ruku dok padaš, a onda nekako slučajno će vas pustiti u ponor koji je njihov prirodni habitus. Oni su kukavice.
NIKADA NE VOLITE KUKAVICE.
NIKADA NE BIRAJTE KUKAVICE ZA PRIJATELJE.
NIKADA NE BUDITE KUKAVICA.
NIKADA NE BIRAJTE KUKAVICE ZA PRIJATELJE.
NIKADA NE BUDITE KUKAVICA.
Djeca nisu kukavice. Nisu zato što znaju da vole. Nisam majka. Tetka sam. Sjećam se da sam prije nepunih sedam godina kada sam saznala da će moja sestra postati majka razmišljala kako u njihovoj kući ništa neće biti isto. Pred očima sam imala jasnu sliku, čula sam zvukove.
NOGICE KOJE NEUSTRAŠIVO TRČE PREMA MENI.
KRUPNE OKICE KOJE SE SMIJU.
TREPAVICE KOJE UOKVIRUJU NEKI BOLJI, LJEPŠI SVIJET.
KRUPNE OKICE KOJE SE SMIJU.
TREPAVICE KOJE UOKVIRUJU NEKI BOLJI, LJEPŠI SVIJET.
Gledali smo se danima. Držala sam ga za rukicu, osjećala njegov stisak. Tada sam odlučila da ja odlučujem. Neću biti kukavica. On me naučio da ne budem, samo zato što me bezuslovno voli.
Ja sam “najbolja tetka”. On me bezuslovno voli. Dobro kako odrasta, kao i svaki klinjo ima svojih momenata. Malo sam mu dosadna. Moj zagrljaji i poljubci postaju mu tijesni. Sada ima svoj svijet. Istražuje sebe i druge. Testira i mene. Provjerava da li ga gledam istim očima. Ima li one vjere koja nas je održala? Opstaje li svijet sa našim pravilima ili sam podigla ograde kako se i očekuje.
“Opstaje li svijet sa našim pravilima? Mi vučemo poteze.”
“Neke ograde su dobre. Ogradite se od sumnje i loših misli. Jer ako i ne bude kako vjerujemo, bar smo jedan period vjerovali u drugačije i ljepše. Zar to i nije poenta života. Filmski “Happy End” ne postoji. Postojimo mi. Sada. Ovdje i zauvijek.”
Dobro je što sam odlučila da ja odlučujem. Mnogi me ne razumiju. Pokušavaju, isto što i ja radim cijeli život da me da me nagovore da vjerujem u loše jer lakše je tako nego da se razočaram. Kažu, tako realnost manje pogađa. Lažu. Lagali su. Dobro je što sam odlučila da ja odlučujem. Kada se pitam kako, za mene je odgovor jasan.
NE PLAŠIMO SE PUTOVANJA,
MORAMO GA VIDJETI, MORAMO GA PROBATI,
DUBOKO U SEBI POTRAŽITI PREOKRET,
SVE JE TAMO UREDU,VJETAR ĆE NASNOSITI.
MORAMO GA VIDJETI, MORAMO GA PROBATI,
DUBOKO U SEBI POTRAŽITI PREOKRET,
SVE JE TAMO UREDU,VJETAR ĆE NASNOSITI.
Istinska ljubav, koja ne ograničava, ne očekuje, nego samo jeste i otvara ti nove moći.
Svi ih imamo samo ih ne koristimo. Vjerujte u ljepše. Ne očekujte očekivano. Ne sudite da vam ne bi bilo suđeno. Ne budite kukavice.
tekst LJILJANA PRERADOVIĆ /POVEZIVANJE/