GRADIŠKA – Među 47 učenika Osnovne škole „Jovan Cvijić“ iz Zubinog Potoka na Kosovu i Metohiji, koji su sedam dana boravili u Gradišci, kod vršnjaka iz Osnovne škole „Danilo Borković“ je Milica Božović, učenica šestog razreda.
Grad na Savi zavoljela je na prečac, prilikom prvog susreta. Tu je pronašla prijatelje, upoznala njegove ljude, prirodne ljepote, spomenike kulture i istorije.
„Posjetu i boravak u Gradišci, u Republici Srpskoj pamtiću za cijeli život. Upoznala sam ljude, drugove, sve mi je ovdje lijepo i dobro. Dugo smo putovali ali to nije bilo teško. Ovdje su ljudi divni i tu nemamo straha. U porodicama, kod kojih boravimo, osjećamo se kao kod svoje kuće,“ opisuje ova razgovorljiva i maštovita djevojčica svoj prvi dolazak u krajeve, o kojima je slušala priče, čitala i gledala na televiziji.
„Učenici koji su ovdje dolazili prošle godine, i ranije, pričali su nam o Republici Srpskoj. Oni to stalno ponavljaju, te lijepe uspomene nose u srcu, kao što ću i ja nositi. Zauvijek. Meni je mnogo drago i emotivno, kada sam shvatila koliko nas ovdje vole. To je veliko. Suze mi od toga kreću, jer sam mnogo emotivna. Divni su svi. Lijepa je i Gradiška i Banjaluka. Posjetili smo neke znamenitosti, crkve, spomenike… Uvijek ću se sjećati ovog događaja. Moji domaćini su Danijela i Ognjen Malinović. Oni su, baš, dobri.“ U društvu koleginica iz razreda, Tamare Aksentijević i Teodore Janićijević, sa kojima nam je pričala i pozirala u glavnoj gradiškoj ulici a ispred gradske uprave, gdje je načelnik Zoran Adžić svima poklonio pune školske torbe, Milica dopunjava priču o posjeti i gostoprimstvu.
„Svuda su nas vodili, u grad, na bazene, u kupovinu, poklonili nam đačke torbe, napunjene poklonima. Bilo nam je lijepo i na prijemu u Gradu Gradiška. Narod nas na ulici prepoznaje i pozdravlja, pitaju nas kako je na Kosovu i Metohiji, kako se kod nas živi. Da li nas je strah od Albanaca.“
To je bio povod i za naše, sasvim jasno i uprošteno pitanje koje zahtijeva opširan i kompleksan odgovor.
„Teško nam je ali mi volimo Kosovo i Metohiju. Tu smo rođeni. Zubin Potok je malo mjesto pored rijeke Ibar. Neki ljudi su istjerani sa Kosova, naprimjer, moj jedan nastavnik je morao otići. Mi smo tužni zbog toga. Kosovo je Srbija a oni nas tjeraju sa našeg prostora, sa Kosova.“
Tjerani znatiželjom, Milici postavismo novo pitanje. Kako bi opisala svoju školu, učenike, nastavnike, školske lekcije i časove, nastavu, putovanje do škole, srpske porodice u Zubinom Potoku.
„Neki ljudi se plaše a neki se savim normalno ponašaju. U Zubinom Potoku, za djecu je dobro. Imaju neke stvari koje ne smijemo da radimo, zapravo plašimo se, naprimjer da prolazimo pored Opštine. Ne osjećamo se bezbjedno, i ako ima i albanskih policajaca koji su dobri.
U Zubinom Potoku nema mnogo Albanaca, oni žive uglavnom na brdima ali u drugim mjestima ima ih mnogo više. Neki ljudi, kao naše porodice, ne žele da odu sa Kosova. Zubin Potok je njihov rodni grad. Pojedinci su ipak otišli jer se plaše. Svakog dana je sve manje srpskih stanovnika.“
Milica žali zato što se njeni vršnjaci iseljavaju, odlaze sa Kosova i Metohije. U učionicama Osnovne škole „Jovan Cvijić“ to se prepoznaje po upražnjenim klupama i stolicama.
„Mnogo djece se iselilo. U našim odjeljenjima u školi ima po trinaestoro učenika a bilo nas je po dvadesetoro, nekada. To je za mene mnogo tužno. Žao nam je kada odlaze, oni se više ne vraćaju. Samo razmjenjujemo poruke. Naše drugove iz škole, koji odlaze, zato što se plaše, viđamo samo preko interneta. Oni su sa nama samo u mobilnom telefonu. Niko se od Srba ne vraća, ili ja nisam saznala za tako nešto.“
A kaži nam Milice, upitasmo, sjedeći sa njom i njenim drugaricama na klupi u Gradišci, kakvi su tvoji planovi. O čemu maštaš, da li ćeš otići iz rodnog mjesta.
„Zubin Potok je lijep grad. Ko god želi doći kod nas, da nas posjeti, ne treba da se plaši. Neka djeca iz Srbije, iz Beograda i Novog Sada, čula sam to, kada se kaže Kosovo, prvo pomisle na rat, jer se kod nas stalno odigravaju neki ratovi. To je tačno, Albanci nas ne vole ali mi se opet ne plašimo. Borimo se, da ostanemo i opstanemo. Nije to lako.“
Kaži nam nešto o sebi, da se bolje upoznamo, predložismo. Kakvi su tvoji planovi, nametnulo nam se pitanje, sasvim spontano. Na odgovor nismo dugo čekali.
„Završila sam šesti razred. Kada završim osmi, ostaću u Zubinom Potoku, onda ću se školovati, dokle god može, i tu ću ostati. Kažem, vam, časna riječ. Bilo bi mi žao da odselim, naprimjer u Kraljevo, Beograd, u druga mjesta. Ja stvarno imam želju da ostanem, da završim školu, fakultet i da živim na Kosovu, jer i Kosovo je Srbija a Srbija je, opet moja domovina, koju volim.“
Milica ima dvije starije sestre, Nataliju i Kseniju. I one žive u Zubinom Potoku, zajedno sa roditeljima, mamom Bojanom, učiuteljicom u njenoj školi i ocem Radonjom, policajcem. Kada se vrati kući, kaže, svima će imati šta ispričati o boravku u Gradišci.
Izvor: Nezavisne novine / Milan Pilipović