Gradiška – Penzioner, nekad vojske Jugoslavije a sada Srbije i Crne Gore Brane Milojčić već poodavno nema adrese. Živi na Savi kod Gradiške, u čamcu na kojem je dogradio krov. na vodi se skućio prije četiri godine nakon što je u Gradiški deložiran iz tuđe kuće. U svoju se ne može vratiti jer je porušena, nalazi se u Staroj Gradiški, samo preko rijeke i odavde vidi njen krov. U ratu je ostao bez noge, bez kuće, bez porodice…
-Sve mi je uništeno ali volja da živim, nije. Ja sam rođen da se vječito borim i od toga ne odustajem, – priča Milojčić čisteći tek ulovljenu ribu u rijeci nabujaloj od proljetnih kiša. Kada poraste nivo rijeke Save, Brane se, na neki način približi obali.
– Meni odgovara visok vodostaj jer tada imam manje stepenica do grada, – šaljivo objašnjava naš sagovornik kojem je brod drugi i jedini dom.
– Život na vodi je izazovan, ali ja nisam tu iz pretjerane ljubavi nego velike potrebe. Drugačije nije moglo. U Hrvatsku nema povratka, u Gradiški sam živio u tuđoj kući sve dok me vlast nije deložirala. Kao invalid, bez noge, dobio sam nešto para da se snađem. Za njih sam mogao kupiti plac i ništa drugo, razapeti šator i tako živjeti, ništa više… Razmislio sam šta mi valja činiti i odlučio ka kupim ovaj brodić, prilagodim ga za život i otisnem se na rijeku, – objašnjava Milojčić. Na pitanje, kako je organizovao život u nesvakidašnjem ambijentu, odgovara:
– Grijem se pomoću plina, koristim ga i za pripremu hrane, obično ribe ali kupim u prodavnici i drugih proizvoda. Postao sam i primjerna domaćica u kući koja se stalno ljulja na vodi, zato mi čaše za vodu ili piće nisu potrebne, obično pijem iz flaše da ne prospem. Kod mene je, kao u onom filmu Emira Kusturice, samo što ovo nije dom za vješanje nego za ljuljanje…
Jedini prihod mi je invalidnina od 400 maraka koju dobija iz Srbije.
– Redovno kupujem i knjige, štampu i najviše vremena provodim čitajući. Tu sam skoncentrisan na sebe i svoju sudbinu koju više ničim ne mogu promijeniti, – objašnjava naš sagovornik koji je do rata živio sasvim pristojnim životom na drugoj obali rijeke Save. Bio je oženjen, sin i kćerka su rasli bezbrižno se igrajući uredjenim parkovima Stare Gradiške.
– Od kada sam ostao invalid, supruga me napustila, s njom više nemam nikakvog kontakta. Kćerka i sin žive u Subotici, oni mi se javljaju. Najbolji prijatelj mi je mačak Milenko koji spava sa mnom, zajedno jedemo i dijelimo ovaj život na talasima velike rijeke. Nas dvojica se i ponajbolje razumijemo, – kaže Brane koji nerado govori o politici, ratu i okolnostima koje su u potpunosti promijeniole njegov život.
Tekst i foto: Milan Pilipović