GRADIŠKA – Bila je vukovac u osnovnoj, odlikaš u srednjoj, sa visokim prosjekom na Fakultetu tehničkih nauka, a najuspješnija u svojoj generaciji na master studiju saobraćaja i transporta u Novom Sadu. Vratila se u Gradišku, jer je znanje željela pokazati u svome kraju.
“Bilo je i drugih razloga za odluku da radim i živim u Republici Srpskoj. Ovdje su moji roditelji, rodbina, ovdje poznajem mnogo ljudi i najbolje se osjećam. Moj plan, već prilikom odlaska na studije, bio je povratak, zaposlenje, porodica”, priča nam Jovana, mlada majka, uzorna radnica, uporna na putu ka ostvarenju svojih mladalačkih želja i planova. Zaposlena je u Javnom preduzeću “Putevi Republike Srpske”, u Odjeljenju za bezbjednost saobraćaja, na poziciji inženjera za upravljanje saobraćajnom signalizacijom i opremom.
Poslije radnog vremena, kod kuće u Kozincima, čekaju je kćerka Ana i sin Jovan. Suprug Nemanja je mašinski tehničar, zaposlen u privatnom preduzeću u Gradišci. Porodično gnijezdo za nju je najtoplije.
Na osnovu ovih informacija, nameće se zaključak da je 31-godišnja Jovana Radonjić ostvarila svoje životne planove, da su se kockice, naravno, trudom i odlučnošću, posložile u idealnom nizu. Međutim, njeni stavovi jasno ukazuju da dijeli sudbinu svoje generacije, prvenstveno mladih i obrazovanih, školovanih na uglednim fakultetima. Vjerovala je da fakultetska diploma predstavlja ključ za sva vrata, ali su se ideali u praksi poprilično istopili.
“Roditelji su mi govorili da su moj zadatak učenje i ispiti. Vjerovali su, kao i ja, da zaposlenje ovdje neće biti problematično. Ipak, praksa je pokazala drugačije. Tek nakon sticanja diplome osnovnog i master studija, shvatila sam da to nije lako niti jednostavno. Nadala sam se da kao najbolji student neću imati problem u vezi sa zaposlenjem, da sam ovdje potrebna, ali nije bilo baš tako”, kazala nam je Jovana, iznoseći, bez oklijevanja i zadrške, nedavno iskustvo.
To nije bio jedini problem za ovu mladu i uspješnu ženu. Stizala je do novih, sve većih prepreka, na kojima je shvatala manjkavosti zajednice i loše prakse.
“U našim uslovima, shvatila sam da ovdje nije moguće ništa, ili bar veći dio uraditi bez politike, političkih partija. To nije dobro.
Smatrala sam da su interesi zajednice, društva i države na prvom mjestu, ali sam, u međuvremenu zaključila da nije tako, u mnogim slučajevima. Struka i znanje nisu na prvom mjestu, nego duboko ispod toga. Politika jasno korača drumom, a nauka i znanje šumom.”
Jovana i Nemanja, bez obzira na sve teškoće, odlučili su da izgrade kuću u prigradskom naselju Kozinci, za svoju porodicu, i da tu žive.
“Smatrali smo da su u selu, jer su Kozinci selo blizu grada, povoljniji uslovi za gradnju, jeftinije dozvole, rente i placevi. Suprug i ja smo se zadužili, nas dvoje smo uzeli kredite po 50.000 KM, dva nenamjenska kredita, da bismo izgradili kuću. Suprug otplaćuje kredit na deset, a ja na sedam godina. Podižemo dvoje djece i nije nam lako.”
Neophodno je, kaže, konkretno pomoći mladim bračnim parovima, bez obzira na obrazovanje, ali vrijedne i odlučne da ovdje grade svoju budućnost.
Smještaj djece u vrtić takođe je problematičan. I to je Jovana osjetila na svom primjeru.
“Slušamo priče o natalitetu, o stvaranju porodice, podizanju djece. Priča je jedno, a stvarnost drugo. Mladi nisu stimulisani. Mladi parovi takođe, naročito sa djecom. Problem je manjak prostora u vrtićima, teško rješivo stambeno pitanje. Dozvole, placevi, povoljniji krediti, sve to je neophodno kao početni uslov. U protivnom, svaka priča je besmislena.”
Jovana smatra da se ovdje nedovoljno poštuje, uvažava znanje, da o mnogim važnim pitanjima odlučuju osobe bez kompetencije, ali politički podobne.
“O svemu odlučuju pojedinci, politika, glasovi, a ne znanje. Više se cijeni politička stranka, nego master ili doktorska diploma. Raširena je praksa, takozvanih stranačkih pozicija, posebno rukovodećih. Često se može čuti neprihvatljiva teorija da rukovodilac ne mora ništa znati, niti bilo kakvu struku imati, nego samo da je član neke partije i da je to sasvim dovoljno. A partija je iznad svega”, uvjerena je Jovana, jer je iz vlastitog iskustva to zaključila.
Zašto mlada, sposobna i vrijedna, obrazovana osoba, treba da traži posao posredstvom partije ili da sakuplja glasove za bilo koga da bi dobila posao za koji je obrazovana i koji zaslužuje.
“Zato mladi ne žele politički da se angažuju, jer su obeshrabreni, sposobni i obrazovani neće u loše političko društvo. Sklanjaju se, idu po strani, izbjegavaju vještački stvoren ambijent za stalež koji je za sebe podesio sistem vrijednosti”, dodaje ona.
Optimista
Jovana Radonjić, bez obzira na teškoće i primjedbe, ne posustaje. Ona je odlučna da mijenja lošu praksu, da se bori za drugačiji, efikasniji sistem vrijednosti.
“Treba se boriti za zdravije društvo, za pravdu i zakonitost. Trud se isplati, mada je to dug proces sa mnogo odricanja i izazova.”
Ipak, takva praksa, veoma raširena, ne urušava, kaže naša sagovornica, njenu niti nadu njene generacije.
Za nju su Kozinci, Gradiška, koja se gradi i razvija, kao i Republika Srpska, ipak najljepše mjesto za život.
“Prednost je poznata sredina, život među svojima, geografski položaj našeg grada i druge pogodnosti. Želim da moja djeca odrastaju srećno, kao što sam i ja, ovdje, a poslije, kada porastu, neka samostalno biraju svoje životne puteve. Ja sam svoj put izabrala i, kakav god je, ja ga volim i idem ka boljem i uspješnijem društvu. Možda nisam u pravu, ali moj stav je takav”, kazala nam je Jovana Radonjić iznoseći svoj i glas svoje generacije.
Izvor: Nezavisne novine / M. Pilipović