GRADIŠKA – Ostavio je neizbrisiv trag u Gradišci i šire. Godinama je bio uspješan direktor, voćar, ljubitelj i uzgajivač konja. Traktorom, duplakom, radi i u osamdeset i šestoj godini. Trava u voćnjaku, na imanju u Brestovčini je krenula nakon posljednjih kiša, nada se da je ovo posljednje ovogodišnje košenje.
Jovan Lepir je čovjek sa dva rođendana, veoma zanimljiv sagovornik, koji biranim riječima prebira po sjećanju. Već mjesec dana troši osamdesetšestu.
– Matične knjige kažu da sam rođen drugog septembra 1937. godine, ali ne vjerujem knjigama. Vjerujem majci koja mi je, kad sam je pitao kad me je rodila, rekla da je to bilo nedjelju dana pred Malu Gospojinu. Ne može biti da majka ne zna kad sam rođen i ja sam odgonetnuo šta je u pitanju. Razlika je u trinaest dana, a to je razlika između starog i novog kalendara. Obično su djeca upisivana kasnije, a ja sam upisan trinaest dana prije – tumači Jovan svoj datum rođenja.
I logično je, jer je u crkvenim knjigama zaveden po starom kalendaru, drugog septembra 1937. godine. Ali Mala Gospojina ostala je magična za Jovana. Već četrdeset godina sa Konjičkim klubom „Posavko“ obilježava ovaj veliki dan, dan koji se svetkuje i obilježava u Gradišci.
– Samo jednu i to ratnu godinu, 1992. nismo organizovano kao klub obilježavali Malu Gospojinu. Nikad nas nije mogla rasperiti ni kiša ni žega. Inače ja sam rođen u Bajincima, a to selo je poznato po ljubiteljima rasnih konja. U Bajincima i danas Luka Mitraković ima svoj privatni konjički klub. I ja sam nastavio i porodičnu i seosku tradiciju i imam pet grla u klubu „Posavko“ i jednog počasnog ovdje, koji se slobodno kreće po dvorištu i provodi svoje staračke dane – priča Jovan.
Riječ je o konju čistokrvne arapske pasmine, koji je 2008. godine pobijedio u Sarajevu u galopskoj trci arapskih konja. Dotrčao je na Jovanov poziv i pozirao pred objektivom fotoaparata.
Jovan Lepir je godinama bio prvi čovjek gradiškog „Autoprevoza“, a prije toga i „Plantaža“. Kaže da je tužan što više ne vidi autobuse preduzeća koje je i sam podizao.
– Za dvadeset godina koliko sam bio u „Autoprevozu“ ni jednom nije kupljen polovan autobus, već isključivo nova i funkcionalna vozila. I kad je došla privatizacija novi vlasnici su zatekli nekoliko vrlo dobrih autobusa.Ni jedan nije bio stariji od dvanaest godina. Došla su druga vremena, mnogo je više putničkih automobila i ljudi se manje voze autobusima – kao da za sebe pravda sudbinu gradiškog „Autoprevoza“ njegov nekadašnji dugogodišnji direktor.
Dobar dio života Jovan je posvetio i voćarstvu. Prvo kao direktor „Plantaža“ a potom i proizvodeći kvalitetne sadnice voća.
Jovan Lepir poštuje i vozila koja su mu decenijama služila. U voćnjaku je stari „stojadin“, a ispred kuće crvena „Alfa“ po kojoj je bio poznat, podjednako kao i po nakrivljenom šeširu. Tu su i fijakeri, rakijski kotao i prepuna burad sa komom za novu rakiju. Morao sam ispoštovati njegov običaj, popili smo po jednu staru šljivovicu pri dolasku, a nazdravili smo sa drugom čašicom po završetku razgovora. Takav je Jovan Lepir, čovjek nadaleko poznat i priznat.
Autor: Boško Grgić / MojaSrpska.info