“Imam pravo da, ni na koga, ne budem ljut, a mnogo sam izgubio. Kuću, zavičaj, mladost… Dobio sam, ono što sam zaradio. Sada, dok radim, pjevam, onako, u sebi, da niko ne čuje. A pjesma je davno ispjevama, radim danju, radim noću u gradsku čistoću i plus u pekaru. Tako, na svoj način, ličnim iskustvom, dopunjavam poznatu pjesmu.”
Ovo je monolog Mladena Stupara (43), porijeklom iz Sanskog Mosta, sada stanovnika Gradiške. Ovdje je doselio u izbjegličkoj koloni posljednje ratne godine. Bio je u kolektivnim centrima, živio sa porodicom u Miloševom Brdu, poslije se oženio, izgradio kuću u Gradišci, dobio sina, kćerku, a nedavno i unuka.
Mladen rijetko odmara, malo spava, a mnogo radi. Njenov dnevni raspored je sasvim precizan, kao časovnik.
“Ustajem u šest, od sedam do 15 časova radim u „Gradskoj čistoći“, u jedinici za održavanje zelenila. Farbam savsku obalu, orezujem stabla, kosim travu… Odmaram dva časa popodne jer od 17 časova počinjem radnu smjenu u pekari. Tako do jedan iza ponoći. Razvijam razna tijesta, hljeb, kifle, pletenice, kronfne… Izučio sam pekarski zanat, to je moje osnovno zanimanje, ali me život svemu drugom naučio”, priča Mladen.
Poslu, radu, odgovornosti, zajedno sa suprugom Brankicom, rodom iz Vrbaške, Mladen je naučio kćerku Bojanu, koja je završila ekonomsku školu i sina Nemanju, varioca u gradiškom „Jelišingradu“. Najviše ga, kaže, usrećuje unuk Vasilije, koji sada spoznaje svijet i okolinu.
O svojim poslovima, preduzećima, poslodavcima, narodu i državi, Mladen ima jasan stav, teoriju od koje ne odstupa.
“Zadovoljan sam, jer me zdravlje služi, moja porodica je zdrava, vrijedna, odana poslu i lijepim životnim trenucima. Poštujemo se, pomažemo i uvažavamo. A to je za mene, najveći kapital. Nije mi teško da radim i danju i noću, srećan sam što postoji takva mogućnost. Vodim politiku samo svoje porodice, to je moja država. Drugo me ne interesuje”, kaže on.
O svojim radostima, životu u Gradišci i poslu, stalnom i dodatnom, Mladen Stupar, sada više angažovan na uređenju savske obale, okružen kantama sa bojom za beton, iznio nam je uproštenu teoriju.
“Ja sam sretan, a osim porodice, usrećuju me miris proljetnog cvijeća i trave koju kosim, ovdje u centru Gradiške. Noću, udišem miris toplog hljeba. Tako se, moje radne uniforme, bijela i plava, svakog dana nakupe različitih mirisa. Kada iz “Gradske čsitoće” idem kući, nosim miris cvijeća, a noću ili u rano jutro, iz pekare sa mnom u kuću ulazi miris toplog hljeba.”