GRADIŠKA – Dvadesetdvogodišnja Alma i njen četiri godine stariji suprug Vernes Hasanagić iz Dubrava kod Gradiške, sa dvoje djece, jednogodišnjim sinom Alenom i trgodišnjom kćerkom Anitom, jedistven su primjer uspješne porodice.
Vernes je zaposlen u autopraonici, dodatno kosi travu u svome naselju i okolini da bi zaradio dovoljno za porodicu, a Alma kod kuće brine o djeci, kuva hranu, pere veš, radi u bašti…
– Moji poslovi ne donose zaradu, ne vide se, kako to stariji kažu, ali se osjećaju. Bez naših porodičnih i životnih uloga koje smo podijelili, bez obostnanog razumijevanja i podrške, naročito poslije rođenja kćerke, ne bismo uspjeli. Znali smo uvijek šta hoćemo i koliko možemo, boreći se da ostvarimo svoje snove i zato smo srećna porodica – iskreno nam, mada malo sramežljivo priča Alma, poturajući flašicu s hranom sinu u kolicima koji se sa obje ruke bori da je zgrabi i što bolje privuče, ogladnio od šetnje na čistom vazduhu, u hladovini starih lipa pored Save.
– Često u predvečerje ovuda šetamo… Sve je lijepo, čisto i uredno, lipa miriše, cvjetnjaci su uredni i bujni. Inače, radim do 18 sati, pa dok dođem kući, spremimo se, prođe još sat. Ovdje ima mnogo ljudi, najviše omladine, naših generacija. Rijetkost je da imaju djecu, da su udati ili oženjeni, kao nas dvoje. Nekima je to čudno, pa još kada vide djecu… Ali, nam je dobro, upoznali smo se u školi, oženio sam se kada je Alma napunila osamnaestu i tako započeli zajednički život – raspričao se Vernes poslije kraćeg oklijevanja i nepovjerenja zbog iznenadnog susreta.
Nakon desetak minuta, poslije spontanog poznanstva, priča je krenula na široko, ponajviše o životnim maštarijama ovog mladog bračnog para. Oboje su završili ugostiteljsku školu i stekli zvanje konobara. Nisu se okušali u tom poslu.
– Imamo kuću, pomažu nam malo moji, a malo njeni roditelji, mada se najviše oslanjamo na vlastiti rad i trud. Hoćemo da samostalno obezbijedimo uslove za život, za sebe i za djecu… Ništa nam nije teško, naučili smo kako se treba odnositi prema obavezama, raditi cijelog dana, noću bdjeti nad djecom, planirati budućnost, svaki dan, mjesec i godinu. Optimizam, vjera u sebe, zadovoljstvo malim uspjesima i sitnim koracima je formula našeg uspjeha – pričaju Alma i Vernes, međusobno dopunjavajući misao i poruku koju nam nastoje prenijeti.
Razgovor se uglavnom vraća na istu temu i fokusira na djecu.
– Ranije sam razmišljao o odlasku iz Gradiške, ali me ta ideja napustila. Od kada nam je rođeno drugo dijete odlučili smo da ovdje ostanemo, pa kako god nam bude. Svjesni smo da je u inostranstvu vjerovatno lakše, ali naša nostalgija, navike, ljubav, prijatelji i rodbina, sve nam je ovdje. I ovo šetalište ispod lipa je nekako naše, tu smo se upoznali, zavoljeli, želimo ovdje živjeti, to je jače od nas, pa kako god bude, nećemo se kajati – odlučan je Vernes, redajući nostalgične razloge kao raznobojne kockice na stolu.
– Naši vršnjaci, s kojima smo išli u školu, družili se u djetinjstvu, imaju drugačije stavove. Oni maštaju da odu što dalje i da žive bolje nego ovdje. Mi smo naučili da radimo, da ništa ni od koga ne očekujemo, a tome učimo i djecu, mada sin još to ne razumije, ali kćerka shvata ponešto. Nije nam teško da radimo, srećni liježemo naveče i u ljubavi se ujutro budimo. To je za nas i našu djecu najveće bogatstvo, naša porodica je naša Amerika u Dubravama – dodaje Alma dok iz njenih leđa zapljuskuje Sava i promiču lokalni ribolovci u čamcima.
Građani svijeta
Na rastanku s Hasanagićima, zbog djece koja bi htjela dalje, do prvog sladoledžije, na naše pitanje kojim životnim putevima bi željeli da njihov Alen i Anita krenu, kada za to dođe vrijeme, odgovorili su kratko.
– To vrijeme će brzo doći, kao što je naše došlo… Želimo da budu iskreni, da vole ljude, da šire dobrotu, ljubav a ne mržnju, da budu vrijedni, a sami neka biraju svoj put, mada je to negdje gore sudbinski zapisano. Želimo da uče i da po znanju postanu građani svijeta, bez obzira da li će živjeti u Dubravama, Gradiški, Njemačkoj, Danskoj ili Americi – rekoše Alma i Vernes mahnuvši nam u znak pozdrava, te zamakoše iza stare lipe kod Muzičke škole.