BANJALUKA – Djeca danas nemaju vremena da budu djeca. Nemaju vremena da odrastaju. Ne igraju se i ne druže nego su jednostavno od malih nogu preokupirani obavezama, poručila je u intervjuu “Glasu Srpske” ombudsman za djecu Republike Srpske Gordana Rajić.
Djeca danas nemaju vremena da budu djeca. Nemaju vremena da odrastaju. Ne igraju se i ne druže nego su jednostavno od malih nogu preokupirani obavezama, poručila je u intervjuu “Glasu Srpske” ombudsman za djecu Republike Srpske Gordana Rajić.
Naglasila je da su u vaspitanju djece podbacili roditelji, škola, ali i sve ostale institucije u sistemu. Griješimo, naglašava ona, već s malim bebama jer pred njihove oči guramo mobilne telefone, a za koje nemaju snage ni da ih drže u sićušnim rukama.
– Škola i roditelj moraju da djeluju zajedno u vaspitavanju, da se dopunjavaju. Stručne službe bave se samo djecom koja pokazuju agresivno ponašanje. Šta je s onima koji su mirni, tihi, povučeni? Niko se ne bavi njima. Svi treba da damo sve od sebe da izvedemo djecu na pravi put – poručila je Rajićeva.
GLAS: Već ste naglasili da djeca danas odrastaju misleći da je nasilje normalno. Šta nas je dovelo do toga?
RAJIĆ: Televizije emituju emisije takvog sadržaja da nemamo više onih koje su prilagođene i namijenjene djeci. Crtani filmovi dostupni su 24 sata i pojedini imaju crtu nasilja. Niko ne kontroliše taj sadržaj. Ne postoje propisi kojima je ta problematika regulisana. Svi mogu bilo šta što plasiraju i ponude djeci i pritom niko ne snosi odgovornost niti ko provjerava šta se emituje. Kod nekog te nasilne scene mogu djelovati posebno uznemirujuće, a neki neće odreagovati nikako. Kako je u medijima nasilje prisutno onda djeca koja odrastaju u takvoj sredini smatraju da je sve to normalno.
GLAS: Šta nas je dovelo do toga? Da li smo to mogli spriječiti?
RAJIĆ: Ne možemo reći da je uzrok isključivo u krugu porodice, školi ili u sredini. To je čitav niz faktora. Mi kao društvo sistem vrijednosti smo mijenjali i sada smo dovedeni do toga da su neke stvari, koje su nekada bile nezamislive, sada normalne. Djeca su danas preopterećena, nastavni plan i program je preobiman, stalno pod pritiskom da budu dobri učenici. Roditelji imaju velika očekivanja, kao i škola i sredina. Pored obaveza u školi, pred njima su i mnoge vannastavne aktivnosti. Djeca nemaju vremena da budu djeca. Nemaju vremena da odrastaju. Nemaju slobodno vrijeme da se igraju i druže, nego su jednostavno od malih nogu preokupirani obavezama. Evo šta nam primjer iz Srbije pokazuje. Dijete je imalo super ocjene, išlo na razna takmičenja, ispunio je sve što društvo i roditelji od njega očekuju, ali niko nije čuo njega i njegove potrebe. Mislim da je tim strašnim činom što se desio htio da poruči: “Evo, uradio sam sve što ste vi od mene očekivali i tražili, a šta ste vi to uradili za mene?! Evo sada ćete svi da se pitate gdje ste pogriješili.” Meni to zvuči kao očajnički potez i vapaj da mu neko posveti pažnju koja mu je nedostajala.
GLAS: Koji su neki od konkretnih primjera gdje griješe roditelji, škola?
RAJIĆ: Roditelji griješe već s malim bebama, jer im daju daju telefon pri hranjenju, a mnogi i kada šetaju u prirodi, parku, tim malenim stvorenjima daju mobilni telefon da sluša pjesmice, gleda crtani film. Umjesto da posmatra okolinu, što je i svrha šetnje, beba gleda u telefon. Apsurdno je što se dječici od svega dvije-tri godine u pojedinim vrtićima nameće da uče strane jezike. Zatim djeci u školi već u drugom, trećem razredu, kada još i ne zna latinična slova, nameću da uče engleski jezik. Potpuno je kontradiktorno da u drugom razredu djeca imaju predmet digitalni svijet, gdje uče kako da koriste telefon, naprave snimak i pošalje ga roditeljima ili drugaru. Za zadaću im se daje da uzmu telefon od roditelja i drugu pošalju zadaću. U naše vrijeme ta zadaća se pisala tako što odemo kod drugara, uradimo zadaću i igramo se. Sada, s jedne strane stalno potenciramo tu priču o opasnosti na internetu i nasilju, a s druge guramo u ruke djeci tu tehnologiju. Roditelji, škola i cijeli sistem šalju pogrešne poruke djeci, a onda kada se nešto desi pitamo se gdje griješimo. Kontradiktorni smo, jer im dajemo tu tehnologiju, a s druge strane kritikujemo ih kada koriste. To sve zbunjuje djecu, a oni nemaju zrelosti da odrede koje je to vrijeme koje treba da provedu na internetu niti koji sadržaj da gledaju. Svi smo zakazali. Sada je mnogo modernije da se s djetetom vikend provodi u igraonici, a ne u šetnji u prirodi. To su novi trendovi.
GLAS: Imamo li vremena da se vratimo na pravi put?
RAJIĆ: Imamo. Svako samo treba da radi svoj dio posla, ali i da svi zajedno sarađujemo. Ne možemo svesti odgovornost samo na roditelja, školu, sistem. Potrebno je da radimo zajedno. Porodica primarno vaspitava dijete, ali i škola treba da ima vaspitnu ulogu. Ne može niko reći da škola treba da vaspita djecu jer eto roditelji nisu u mogućnosti. Škola treba samo da nastavi vaspitanje koje roditelji daju djeci. I stručne službe u školama, nažalost, bave se samo djecom koja pokazuju agresivno ponašanje. Ali šta je s onima koji su mirni, tihi, povučeni? Niko se neće pozabaviti tim djetetom i reći zašto je on povučen, zašto se ne druži… Moramo drugačije da pristupamo tom problemu i da damo sve od sebe da izvedemo djecu na pravi put i ne dozvolimo da ono što se dešava bude uobičajeno.
GLAS: Da li ćete predložiti neke smjernice i promjenu zakona?
RAJIĆ: Od Ministarstva prosvjete i kulture RS lani smo tražili da donese protokol o postupanju u kriznim situacijama. Kada su nam se dešavale poplave i zemljotresi, te ostale krizne situacije, u školama nisu znali kako da postupe niti kako da razgovaraju s djecom. Ovo što se desilo u Srbiji pokazatelj je da je takvo nešto potrebno jer djeca kada su čula pucnjavu panično su istrčala iz učionica pa su nastradala i ona koja su se tu zatekla. Treba znati kako u kojem trenutku postupiti i na koji način, odnosno sve te situacije imati u vidu bez obzira što smatramo da se kod nas neće desiti. Moramo biti spremni na sve. Ta naša inicijativa nije prihvaćena. S novom ministarkom prosvjete u februaru ove godine održali smo sastanak i dogovorili smo da je postojeće protokole koji se tiču nasilja potrebno revidirati, jer je zakon donesen prije deceniju i još uvijek postoje poteškoće u njegovoj primjeni.
Izostanak reakcije
GLAS: Koji su neki od najgorih primjera vršnjačkog nasilja s kojima ste se susretali posljednju godinu?
RAJIĆ: Nedavno je u dvorištu jedne osnovne banjalučke škole pretučen učenik, a desetak njegovih drugara je to samo gledalo. Samo je jedan odreagovao. Zabrinjavajuća je ta činjenica da neko to posmatrao, a da ga se ne tiče. To nam šalje poruku da djeca na sve to gledaju kao normalnu pojavu. Izostanak reakcije zabrinjava više i od samog nasilja.
Izvor: Glas Srpske