„Prije rata, dok sam bila u drugom razredu osnovne škole, naučili smo ćirilična slova i to je bilo sve za vrijeme mog obrazovanja kroz osnovnu školu. Ćirilica se nikad više nije koristila, samo taj manji dio školske godine“, govori sugovornica P-portala, danas profesorica srpskog jezika
Snježana Miljković, profesorica srpskog jezika i književnosti djetinjstvo u selu Poreč kod Požege u Hrvatskoj pamti po lijepim trenucima, igrama, odrastanju, školi. Rat 1991. godine natjerao je Snježanu i njenu porodicu Vrljanović, kao i sve Srbe iz nekoliko požeških sela u zbijeg.
Njeno selo, neobičnog imena Poreč, bilo je potpuno etnički ujednačeno. U njemu su živjeli Srbi, koji su se ranije u ovaj bogati dio Slavonije doselili iz bosanskih predjela.
Ravnopravnost samo na papiru
Snježana sa sjetom na licu priča da su u požeškom kraju Srbi živjeli u nekoliko sela. Sela su bila u potpunosti srpska, nije bilo miješanog stanovništva kao u ostalim dijelovima Slavonije. Do njih su bila hrvatska sela, isto tako potpuno nacionalno homogena. I prva Snježanina učiteljica bila je Hrvatica. Požega je tada bila Slavonska Požega, a Hrvatska u sastavu SFR Jugoslavije. Iako su u tadašnjoj Jugoslaviji dva pisma, latinica i ćirilica, trebala bila potpuno ravnopravna, u Poreču i ostalim požeškim srpskim selima to nije bio slučaj. Ćirilica je bila u zapećku, malo se učila, njome se nije pisalo, djeca su je zaboravljala.
„Bila sam drugi razred osnovne škole u mome selu. Učiteljica nam je bila Hrvatica, ali to tada nije bilo važno. Ali ispostavilo se mnogo kasnije da je i te kako važno. Što se tiče ćirilice, mi smo samo u drugom razredu osnovne škole naučili ćirilična slova. I to je bilo sve za vrijeme mog obrazovanja kroz osnovnu školu. Ćirilica se nikad više nije koristila, samo taj manji dio školske godine“, govori Snježana.Snjezana Miljković
Rat je umnogome promijenio živote slavonskih Srba, pa tako i petnaestogodišnje Snježane. Postala je gimnazijalac u tadašnjoj Bosanskoj Gradišci. I odmah na početku, u septembru 1991. godine suočila se s velikim problemom – nije znala ćirilicu. Ovo prelijepo staro srpsko pismo iščezlo je iz pamćenja osnovaca koji su prebjegli preko Save. Jedan ili dva mjeseca učenja bila su nedovoljna za usvajanje Vukovog pisma.
„I ja i ostala djeca iz Hrvatske morali smo ponovo učiti ćirilicu. Naučili smo je, ali smo tad naučili i lekciju da je naša ćirilica u Hrvatskoj bila ne samo ugrožena, već i potpuno zapostavljena. Bilo je slučajeva da sam od sestre iz Srbije ili odavde iz Bosne dobijala pisma pisana ćirilicom i nisam mogla da ih pročitam, dok ponovo nisam savladala ćirilično pismo. Ne čudi me današnja ugroženost ćirilice u Hrvatskoj, već tad u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kada su oba pisma na papiru bila potpuno ravnopravna, a u životu nisu bila“, kaže za P-portal Snježana Miljković.Ne čudi me današnja ugroženost ćirilice u Hrvatskoj, već tad, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kada su oba pisma na papiru bila potpuno ravnopravna, a u životu nisu bila
Ne čudi me današnja ugroženost ćirilice u Hrvatskoj, već tad, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kada su oba pisma na papiru bila potpuno ravnopravna, a u životu nisu bila
Ćirilica u srcu
Već tada, mlada gimnazijalka iz Slavonije, odlučila je da se osveti zapostavljanju ćirilice, i da upravo ovom prelijepom pismu i srpskoj književnosti posveti svoj život i profesionalnu karijeru.
Nakon gimnazije Snježana je počela s izučavanjem srpskog jezika i književnosti. Ubrzo je svoju ljubav prema pismu, kog je dva puta u životu učila, počela prenositi na učenike. Ispričala im je svoj slučaj, odlučila je da ovaj put ćirilicu zaključa u srcu. I uspjela je.
„Ubrzo sam shvatila de je ćirilica identitet srpskog naroda. Pogotovo onoga koji ne živi u krajevima gdje je većinsko srpsko stanovništvo. Ćirilica je svetinja koju nam je Vuk ostavio, ako je čuvamo onda čuvamo i branimo tvorca našeg jezika i pisma. Ona je naša tradicija, njegujući ćirilicu spoznajemo dušu srpske književnosti. I ne samo književnosti, jer nezamisliva bi bila naša slavna istorija pisana nekim drugim pismom. Naša najbolja književna djela se oslanjaju na slavnu istoriju, veliki srpski pisci su veliki i što su njegovali ćirilicu“, kazala je profesorica Miljković.Ćirilica je naša tradicija, njegujući ćirilicu spoznajemo dušu srpske književnosti. I ne samo književnosti, jer nezamisliva bi bila naša slavna istorija pisana nekim drugim pismom
Ćirilica je naša tradicija, njegujući ćirilicu spoznajemo dušu srpske književnosti. I ne samo književnosti, jer nezamisliva bi bila naša slavna istorija pisana nekim drugim pismom
Snježanina aktivnost u „Prosvjeti“ i „Vukovoj zadužbini“
Ova, uvijek nasmijana i optimistički raspoložena profesorica, odlučila se na još nekoliko iskoraka, kada je u pitanju očuvanje ćirilice i srpskog jezika. Ubrzo je ušla u odbor Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. Brojne književne manifestacije, a i izdavaštvo nezamislivi su bez Snježaninog profesorskog umijeća i objektivnosti. „Prosvjeta“ ju je ispunila duševno, i kako kaže, još više je vratila srpskim korijenima. Kao da je osjećala dug prema ćirilici, o kojoj se tadašnje društvo „ogriješilo“. Snježana Miljković odlučila je da da svoj doprinos ćirilici.
I Ogranak Fondacije „Vukova zadužbina“ zaživio je u Gradišci i na njega su veoma ponosni u sjedištu u Beogradu. Velike zasluge za uspješan rad ogranka pripadaju pokojnom doktoru Borislavu Šokčeviću, velikom humanisti, sokolašu, slikaru i ljubitelju srpske tradicije, te profesorici Radani Vila Stanišljević, po mnogima osobi sa najistančanijom mišlju i ljubavlju prema jeziku i književnosti s lijeve strane Drine.
Snježana Miljković je posljednje dvije godine predsjednica Upravnog odbora Ogranka „Vukova zadužbina“ u Gradišci. Na taj način njena misija i ljubav prema ćirilici, srpskom jeziku i književnosti dobija novu dimenziju. Mnogi će reći, u potpunosti se „osvetila“ za ugnjetavanje ćirilice u nekadašnjoj Slavonskoj Požegi.
Vrijeme za novo dokazivanje
„Imamo veliki broj prenumeranata za „Danicu“ i to je suština i postojanja ogranka u Gradišci. Korona nas je dosta unazadila, omela nam rad i promociju „Danice“ onako kako smo mi to željeli i kako dolikuje, ali vrijeme je pred nama. Vrijeme za novo dokazivanje. Važno je da mi, osim njegovanja Vukovog djela i aktivnosti oko „Danice“, gradimo i dobre odnose sa sjedištem zadužbine u Beogradu. Iz centrale za nas kažu da smo mi dijaspora, mi, Slovenija, Italija i sve zemlje u kojima postoje ogranci. Postoji ogranak „Vukove zadužbine“ i u Vukovaru, koji je, kako tvrdi naša sagovornica živ, ali nije aktivan poput onih u drugim državama. Postoji i način da mu se pomogne.
„Vukova zadužbina“ redovan je i veoma aktivan inicijator i organizator prigodnih manifestacija i takmičenja za djecu i odrasle. Na jednom konkursu, raspisanom u maju od strane ogranka u Čačku, prvu nagradu za cijelu „Vukovu zadužbinu“ i u matici i u dijaspori dobila je profesorica Radana Vila Stanišljević.
Njena mlađa koleginica Snježana Miljković nada se da će mjere oko pandemije popustiti ovoga ljeta i da će se naći uživo na dodjeli nagrada u Čačku.Snježana Miljković
„Smisao okupljanja oko Vukovog djela je i da se susrećemo, takmičimo, razmjenjujemo ideje i planiramo. Radujemo se svakom susretu, pogotovo ovakve vrste kada znamo da je naša istaknuta profesorica Radana dobila prvu nagradu“, kaže Snježana Miljković, direktorica Narodne biblioteke u Gradišci, predsjednica ogranka „Vukova zadužbina“ u ovom gradu i članica Gradskog odbora „Prosvjete“.
Poziv sunarodnjacima iz Hrvatske
Ono o čemu razmišlja je pozivanje srpskih intelektualaca i omladine iz Hrvatske da sarađuju, da se više javljaju na književne konkurse, da u proputovanju zastanu i posjete ovu instituciju, odmah na desnoj obali Save.
Razmišlja se da se formira i odjeljenje ili zbirka srpskih pisaca iz Slavonije i drugih dijelova Hrvatske, nešto slično domaćoj zavičajnoj zbirci.
Prema tvrdnjama profesorice Snježane Miljković, za proteklih osam godina kroz biblioteku na čijem je čelu prošla je samo jedna knjiga, čiji je koautor bio Srbin Slavonac.
Poručuje da su im vrata ove ustanove otvorena, kao i vrata „Prosvjete“ i „Vukove zadužbine“. Na taj način odagnaće dio nepravde načinjen prema ćirilici i srpskom jeziku u nekadašnjoj Slavonskoj Požegi u vrijeme Jugoslavije za koju su se vezali pojmovi o ravnopravnosti, jednakosti i visokim svjetskim standardima iz oblasti nacionalnih prava.
Ipak, tako nije bilo, ne samo u selu Poreč nadomak Požege, već diljem Hrvatske, od Vukovara do Rijeke i Dubrovnika.
Autor: B. Grgić / P-portal