FORSIRANJE KRIVE DRINE
(Boško Grgić, »Prvi par opanaka«, Zavičajni muzej Gradiška, Gradiška, 2020.)
Čistoća je pola zdravlja, kaže narodna poslovica, a druga polovina je smijeh. Smijeh je univerzalni besplatni lijek, za koji ne moramo tražiti recept, koji je dostupan svima i može se konzumirati u neograničenim količinama. U stvarnosti, ima mnogo i drugih lijekova kojima se liječimo i koji nam poboljšavaju zdravlje i održavaju nas u životu, pa tako postoje razni narodni lijekovi na bazi prirode, pa farmaceutski lijekovi na bazi hemije, pa psihoterapeutski lijekovi na bazi savjetovanja, pa psihofizičke terapije na bazi fizičkih vježbi, koje jačaju naše tijelo i duh, ali smijeh je jedinstven lijek i razlikuje se od svih ovih pomenutih lijekova. Naime, od svih ovih lijekova može doći do kontraindikacija ili predoziranja, kada njihova prekomjerna upotreba može dovesti do pogoršanja stanja i kontraefekata, a samo smijeh kao lijek se može upotrebljavati bez straha i opasnosti od moguće štete, što je njegova antropolška, biološka i genetska, tipično ljudska prednost, svojstvena samo čovjeku kao »nasmijanoj životinji« i posebnoj vrsti u ovom svijetu.
Smijeh je sloboda koja razbija strah. Humor i satira su rekreacija duha slobode. Čovjek je »homo ridens«, živi hodajući smjehomat. Smijati se možemo i pod maskama. Smijeh je prirodni respirator za duh. Smijeh ne poznaje socijalnu i fizičku distancu. Zato se smijati možemo i na daljinu. U istoriji bi bilo manje žrtava i svijet bi bio mnogo humanije mjesto za život da su gladijatori u Starom Rimu Cezara pozdravljali umjesto: «Ave Cezare morituri te salutant!», ili «Zdravo Cezare, pozdravljaju te oni koji će umrijeti!», sa «Zdravo Cezare, pozdravljaju te oni koji će umrijeti od smijeha!». Jedini apsolutni totalitarizam bio bi onaj koji bi ljudima zabranio smijeh. A to je nemoguće. Svijet će spasiti pandemija smijeha.
U Gradišci, ( Republika Srpska/ BiH), živi i piše respektabilna grupa književnih stvaralaca iz oblasti humorističke i satirične književnosti. Najpoznatiji među njima su: Nebojiša P. Ivaštanin, Joco Dakić, Borislav Mitrović, Mirko Rokvić, Ostoja Gvozderac, Luka Arežina, Miloš Zrnić i drugi, a zasigurno ih narodna kultura i usmena predaja poznaje još i više. Ovoj grupi književnih stvaralaca, nakon šezdeset godina života i skoro četrdeset godina spisateljskog rada, pridružio se i Boško Grgić, svojom prvom knjigom izabranih humorističkih i satiričnih radova, pod naslovom, »Prvi par opanaka«.
Boško Grgić, novinar, pjesnik i satiričar rođen je 1960. godine u Laktašima. Humorističke i satirične tekstove objavljivao je u svim najznačajnijim listovima bivše Jugoslavije, »Ježu«, »Politici« i »Večernjim novostima« iz Beograda, »Nezavisnim novinama« iz Banjaluke i »Oslobođenju« i »Radio Sarajevu« iz Sarajeva. Dobitnik je više nagrada na festivalima i javnim konkursima humora i satire. Zastupljen je u brojnim Antologijama i zbornicima humora i satire balkanskih aforističara i satiričara. Živi i radi u Gradišci.
Tokom dugih godina zajedničkog poznanstva i druženja uporno sam ga nagovarao da se malo više potrudi i objavi svoju autorsku knjigu humora i satire.U jednom trenutku, koliko mi je poznato, prije desetak godina, bio je pripremio rukopis svojih satiričnih tekstova, pod naslovom “Sve je podmazano”, za izdavanje knjige. Ipak, to se nije desilo, jer izgleda, da se našalimo, autorovim riječima, nije sve bilo podmazano. Ovaj inženjer organizacije rada i menadžmenta, ispostavilo se na kraju, radio je sve drugo, a najmanje na organizaciji izdavanja svojih autorskih radova i tekstova. Iako ima mnogo objavljenih humorističko-satiričnih tekstova po raznim novinama i medijima, bivše nam zemlje, autor se nije odlučio na štampanje i izdavanje knjige, najviše, kako kaže, zbog lijenosti i zauzetosti. A, zasigurno znam, da nije volio ni da obija tuđa vrata, moli i vuče za rukav razne izdavače, ustanove kulture i sponzore.Svaki stvaralac ima svoju sudbinu, pa je tako i ovaj autor imao svoje vatreno književno krštenje, nakon čega ništa više nije bilo isto i od tada je nepovratno nastavio da piše. Kako mi je jednom u razgovoru priznao, svojim najvećim književnim i literarnim uspjehom smatra, probleme i peripetije nastale nakon objavljivanja pjesme “Kud te vode Banja Luko”. Ćopćevska jeretičnost i Kočićevski buntovnički duh, doveli su ovog autora, kao onomad u priči Davida Štrpca, pred sud dogmatske javnosti i partijsko-političkih stega. Tako je i on dobio svoju vlastitu »jeretičku priču«. Zato nije nimalo čudno, što je ovaj novinar, pjesnik i satiričar svoju radnu karijeru završio kao sindikalni vođa i borac za radnička i narodna prava.
Knjiga “Prvi par opanaka”, komponovana je u kolažnom stilu, tako da u njoj ima svega po malo od humorističkih i satiričnih sadržaja: aforizama, satirične poezije i epigrama. Sadržajno ona obuhvata širok raspon tema, ideja, pitanja i motiva, od filozofskih, političkih, opštedruštvenih, socijalnih, do polnih odnosa, kao i svakodnevnih ovdašnjih dilema izazvanih posljednjom pandemijom korona virusa. Neko je napravio zanimljivo razlikovanje između humora i satire, po kome je humor “pas koji laje”, a satira, “pas koji laje i ujeda”. Ako bi trebali precizno definisati njegovo humorističko, satirično i aforističko stvaralaštvo, onda bi najtačnije bilo reći, da je to “dobroćudni humor” i “blaga trava na ljutu ranu”. Njegovo pisanje je više ljekovito i terapeutsko, nego destruktivno i negatorsko. Njegovi aforizmi, satirični stihovi i epigrami nisu komplikovani i spekulativni, već jednostavni i duhoviti. Zahvaljujući svom novinarskom pozivu Boško Grgić, kao »lutajući reporter života« sakuplja “sitnice” sa margina događaja i stvarnosti. Tako uhvaćene “znake u vremenu” Grgić na svoj originalan način slaže kao “lego kocke”, i tako gradi svoju »piramidu« stihova i aforizama, dajući im osoben autorski i misaoni sklop. Njegovi humoristički tekstovi imaju naglašenu socijalnu dimenziju i neskrivenu angažovanost na strani »malih i običnih ljudi«. Bez obzira na to što nas život svakodnevno u tome demantuje, u njegovim aforizmima, epigramima i satiričnoj poeziji David uspjeva da pobjedi Golijata. Ta vrsta “naivnog idealizma” je neka vrsta pribježišta svima onima koji su se grubo razočarali u stvarnost i izgubili posljednje iluzije o životu.
Najjača odlika autorovih tekstova u ovoj knjizi, je njihova humorističnost i duhovitost. Bez te važne dimenzije sva njegova autorska imaginacija bila bi uzaludna. Neki od najboljih aforizama ovog autora, koji mogu zauzeti mjesto u svakoj antologiji aforističkog stvaralaštva su:
Gola istina uznemirava javnost.
Vuk mijenja dlaku – i ovce!
Dokaz da se zemlja okreće – podzemlje je na vrhu, a vrh u podzemlju.
Izabrani su na demokratski način. Većina je slijegala ramenima.
Utakmica je završena. Baš smo izigrani.
Kurta i Murta su se konačno dogovorili. Uzjahali su obojica.
Što je više bogova veći je pakao.
Radnicima kapa dolje, možda neko i ubaci koju marku!
Zaradio je za bijeli hljeb, mljeo je cijeli mandat.
Kriminal u svijetu je kriminalan. Kod nas je organizovan.
Od objavljenih epigrama, izdvojio bih posebno epigrame, Dvorske budale, Razmišljanja pokojnog bika, Dilema, Naš brod, Pomračenje, Vremenske nepogode, Predizborni lapsus, Vječito pitanje, Prljave igre, Sličnosti i razlike i Rješavanje vrućih problema. Od satirične poezije svojom naglašenom literarnom snagom i socijalnom angažovanošću posebno se ističu pjesme, Jezik, Kurta i Murta u zemlji Bosni, Kvadratura bosanskog kruga, Novi svjetski poredak, Oda stomaku i druge.
Moj alternativni naslov knjige Boška Grgića glasio bi: “Forsiranje Krive Drine”. Smijeh je prava linija koja direktno vodi do ljudskih srca, duše i uma i ispravlja sve naše krivine.
Đorđe Latinović