GRADIŠKA – Da je na olimpijadama postojala disciplina preplivavanje rijeke zbog ljubavi, šampioni i to olimpijski bili bi Ljerka i Josip Barišić iz Bok Jankovca, prvog sela nizvodno od Gradiške.
Rijeka Sava nije mala rijeka, nije ni spora kao što se čini sa obale, u sred ljeta voda je prohladna, ali to nisu bile prepreke za Ljerku i Josipa.
Godina je 1974. Ljerka, koju malo ko tako oslovljava, jer svi misle da joj je ime Beba, vratila se iz Kanade u rodno selo Donji Varoš, na slavonskoj strani. Buknula je ljubav, jača i bujnija od Save nakon obilnih proljećnih kiša.
– Josip je bio najljepši momak u selu, lijep kao slika. On prepliva Savu do mene iz Gradiške u Donji Varoš, malo se zabavljamo na obali, pa se ja vratim sa njim na desnu obalu. I tu se malo zabavljamo, odmorimo od plivanja. Krenem plivati preko Save, on opet za mnom. Tako smo u zanosu ljubavi preplivavali Savu i po tri-četiri puta dnevno. Nije bilo djevojke meni ravne koja je toliko puta mogla preplivati Savu – prisjeća se Ljerka.
Josip, koga u Gradišci poznaju po nadimcima Miško i Lukin, kaže da mu je Ljerka bila inspiracija, davala mu je volju za život.
– Kao da osjetim da me preko Save mjerka moja Ljerka. Skočim u vodu, prethodno sakrijem odjeću u grmlje i za par minuta sam u Donjoj Varoši. Kakva je to ljubav bila! Ovo danas preko fejsbuka i instagrama nije ništa. Ja priznajem samo ljubav uživo, tijelo uz tijelo. Znalo se desiti da sam mrtav umoran kad preplivam Savu, ali zaljubljeno srce brzo uhvati ritam. Često sam joj donosio čokoladu u zubima – prisjeća se Josip.
I dok su se Ljerka i Josip sjećali tih sedamdesetih godina prošloga vijeka kada ih je ljubav grijala, njihovi sinovi Toni i Željko, snahe Silvana i Božana i unučad Tihana, Tanja, Ivana i Saša, netremice slušaju svaku izgovorenu riječ.
– Mogla sam ostati u Kanadi. Vratila sam se 1974, a tri godine kasnije sam sa mojim Josipom otišla pred matičara. I ne kajem se, opet bih preplivala i Savu i okean između Kanade i Evrope ako treba zbog mog Miška – priznaje Ljerka koja je krojačica na dobrom glasu.
I Miško je na dobrom glasu. Tvrdi da je majstor 24 zanata. Bravarija, stolarija, elektrika, vodoinstalacije, pletenje mreža, poljoprivreda, izrada mašina, proizvodnja zdrave hrane, inovacije – sve su to discipline koje ima u malom prstu.
– Jedino mi nije polazilo za rukom da napravim žensko dijete. Ali neka smo živi i zdravi ja i moja Beba, sinovi, snahe i unučad. Da nismo toliko puta preplivavali Savu, sve bi bilo drugačije, a ni vi novinari ne biste imali zanimljivu priču – pravi se važan Josip Barišić, penzioner, omiljeni poslovođa u nekadašnjoj fabrici „Standard“ u kojoj su mahom radile pripadnice ljepšeg pola.
Autor: B. Grgić / MojaSrpska.info