“Đede, molim te, ne daj me u školu”

U RS u školske klupe su po prvi put seli šestogodišnjaci, a kako je to izgledalo u OŠ ‘Vaso Čubrilović’ u Gradiški
‘Đede, molim te, ne daj me u školu’
Podapeo dječak nogama, uhvatio se rukom za veliki betonski stub, pa ni koraka.- Đede, ne daj me, neću ti ja živ u školu. Bolje da me ubijete nego da ulazim unutra – kroz plač prekorava svog djeda Nikola Vilić, šestogodišnji đak prvog razreda Osnovne škole ‘Vaso Čubrilović’ u Gradiški. Njegov djed prvo predloži da unuka pričeka u obližnjoj kafani dok ‘odradi’ tri sata eksperimentalne škole, ali mu supruga, to jest Nikolina baba, koja je takođe došla da prvaka ohrabri na životnoj prekretnici, pokvari plan.
– Ma nemoj mi reći, uzmi der dijete za ruku, pa u razred, sjedi s njim dok se ne završi nastava – reče. Utom učiteljica Sanja Gagić stavi se na čelo kolone od dvadeset učenika od kojih većina nije napunila ni šest godina, te svi krenuše ka velikim školskim hodnicima, učiteljica na početku, a djed i unuk, ruku za ruku, na začelju kolone kojoj su većinom mame dugo odmahivale.
– Moj Bane napunio je torbu slatkišima, ubacio igračke i sveske, papuče, ima tu još koječega. Bojim se da će mu biti teško – sažaljivo analizira Snježana Kljajić.
Većina roditelja nameće mnogo pitanja i dilema. Nisu sigurni kako će ovaj razred nositi teret škole. – Uđite i vi, svi zajedno ćemo u učionicu na dogovor – poručila je učiteljica. Onda su roditelji žurno krenuli za učenicima. U učionici zavladao je muk.
– Ovo je ispit za sve, roditelje, školu, učenike. Prvi put se srećemo s djecom koja kreću u školu godinu mlađa od prethodnih generacija. Naša škola je među šest eksperimentalnih, i ova generacija učiće po novim programima, znanje će se sticati kroz igru, razgovor, povjerenje. Želimo da škola postane drugi dom – rekla je učiteljica, objašnjavajući kako su đacima potrebne papuče, po nešto za grickanje, potom drvene boje, flomasteri, olovke, nešto papira, a u torbama mjesta i za omiljenu igračku.
– Sine Ljubo, drži se škole i ne misli na kuću – šapatom je svog sina hrabrio Žarko Manojlović. A Ljubo već pronašao družinu, Igora Sembera, Igora Puljarevića, Branislava Kljajića…
– A zašto ti, zlato, plačeš – obratila se učiteljica jednom novajliji koji je baku ščepao za prst pa ne pušta. Drugi su opet istraživali po učionici koja je više podsjećala na igraonicu iz vrtića u kojem su boravili samo dan ranije.Direktor škole Ostoja Đurić kaže da su upisali četiri odjeljenja i ukupno osamdeset i tri prvaka.
– Naša škola je prva po novim koracima u obrazovanju Republike Srpske. Želimo da primjenimo programe koji će olakšati školovanje, pojednostaviti programe i smanjiti teret učenicima. Ovi najmlađi predstavljaju prvu generaciju reformisanog školstva – rekao je Đurić, otkrivajući da je u ovoj školi godinama radio i sadašnji ministar prosvjete RS Gojko Savanović. On nam je rado pričao o novim metodama rada:
– Ovo je prvi razred i osnovno obrazovanje za njih će trajati devet godina. Sve je prilagođeno uzrastu i oni će brzo zavoljeti školu. Ne želimo da djeca imaju averziju prema nastavi. Želimo neposrednim kontaktom i drugačijim pristupom izvući maksimum i prepoznati sklonosti za zanimanja kojim će se kasnije baviti – rekao je ministar Savanović.
Nakon tri sata rada, roditelji su opet stigli po djecu. Učiteljica ih je u koloni izvela i objasnila da je i sutra dolazak obavezan. – A šta će biti, teto, ako ja zaboravim doći – rekao je jedan od njih trčeći mami u zagrljaj.
Milan PILIPOVIĆ (Arhivski tekst)