GRADIŠKA – Dario Gvozden, magistar srpskog jezika i književnosti iz Gradiške, temeljito istražuje život i književno djelo uspješnih, a zaboravljenih pisaca.
Među njima pjesnikinje Stevke Kozić Preradović, porijeklom iz lijevčanskog sela Gornji Karajzovci.
Nedavno se navršila godišnjica od njene smrti. Stevka je pisac za djecu i za odrasle. “Vezena jabuka”, “Pramenstrijela”, “Na nebo kasnim”, “Sunčeva lektira”, “Pametna planeta”, “Dodir duše”, “Luč vremena”, “Put za Isu” neki su od naslova iz njenog bogatog književnog opusa.
“Širok je dijapazon motiva u djelima Stevke Kozić Preradović. To su Kozara, Lijevče polje, Jasenovac, sloboda, priroda, djetinjstvo, mladost… U njenoj poeziji opisani su tragični doživljaji svijeta i života, rat i poratno vrijeme, u kojem djetinjstvo lirskog subjekta nije bilo bezbolno i bezazleno doba. Kroz stihove progovara rodno tlo, budi se nemir između sna i jave, čuje se zvuk tišine i molitve, ali i plač tužbalice”, zaključio je profesor Gvozden, istraživač životnih sudbina i tumač poezije zavičajnih stvaralaca. Stevka Kozić Preradović, podsjeća profesor Gvozden, često je govorila da je “ljubav prema pjesmi sa njom rođena”.
Zbirka “Vezena jabuka” zauzima veoma važno mjesto u njenom stvaralaštvu, smatra ugledni profesor srpskog jezika i književnosti.
“Jabuka je ritual, simbol koji miriše na prošlost, na djetinjstvo. Gotovo da nema obreda bez te rajske voćke. U ovoj zbirci prepoznajemo krajiške predjele, krajiškog čovjeka, krajišku ženu, ponosnu, stamenu, ženu koja stoički podnosi sve. Zbirkom vladaju sjaj uspomena iz djetinjstva i pomućena sjećanja na ratna razaranja, materijalna i duhovna. Ovdje se lirski subjekat poistovjećuje sa sušom, jabukom, jutrom, vatrom, pepelom, cvijetom. Ona je dnevnik saosjećanja sa prošlošću”, navodi profesor Dario Gvozden. O pjesnikinji iz Lijevča, gdje je svijet prvi put ugledala, na kraju Drugog svjetskog rata, takođe navodi:
“Veliko saosjećanje s prirodom, ljubav prema prirodi, njene boje i oblici, šum drveća koji dopire do srca, bol za svakim posječenim stablom, elementi su poezije Stevke Kozić Preradović. U prilog tome je pjesma “Izbjeglička djeca”, koja donosi surovu realnost trenutka, nedužne djece bez djetinjstva, pod vedrim nebom. Igrajući se korama od dinja i lubenica “kada im ljeto dozvoli”, preskačući “temelje od slame”, čeznu za svojom voljenom kućicom koju su ostavili, namještajući sobe mjesečinom”.
Stevka je izvezla svoje misli najljepšim riječima srpskog jezika, kao što su: majka, otac, sin, brat, sestra, jabuka, milošta, ogledalo, igra, pjesma, oči, ptica, zavičaj, ljubičica i mnoge druge, zaključio je profesor Gvozden.
Njene riječi trajno su skopčane za rodni prag, djetinjstvo, njene najmilije, ognjište, slobodu, prirodu, maslačak, jabuke…
Gvozden zaključuje da je Stevka Kozić Preradović, pjesnikinja ljubavi i rodoljublja. Zastupljena je poezijom i prozom u antologijama više zemalja, Indije, Meksika, Srbije, Bosne i Hercegovine, Rusije, Rumunije. Njena poezija prevedena je na 16 jezika.
Pjesničke forme
Stevka se sa velikim uspjehom iskazala u nekoliko pjesničkih formi.
Majstorstvo stiha ostvareno kroz formu sonetnog vijenca uveliko je obogatilo njen književni opus. To je zbirka posvećena Petru Kočiću, velikanu srpske pisane riječi. Kip svjetlosti je ujedno put ka svjetlosti i velika borba protiv nepravde i zla. “Put za Isu” svjedok je ljudskih patnji, pojedinačnih i kolektivnih, patnji obavijenih ratnim sumrakom.
Ovom knjigom ostvaren je još jedan važan dijalog sa istorijom i sa zavičajem. Haiku poezija uveliko upotpunjuje književno blago Stevke Kozić Preradović.
To je pjesnička vrsta posebnog opsega i forme, gdje je riječima tijesno, a mislima široko, gdje se priroda i ono što se događa u čovjeku prožimaju. Stevka Kozić Preradović ovu formu pažljivo njeguje od 1981. godine. Zbirka pjesama za djecu “Sunčeva lektira” prepuna je igre, mašte, topline, blagog humora upletenog u igru i zabavu. Na svijet djeteta ne gleda samo iz vizure odraslih, već se svijet odraslih posmatra iz vizure djeteta. Napisana jasno, tečno, jezgrovito, stilom koji je slikovit, topao, osjećajan, prožet temama iz svakodnevice.
Pjesma “Na raskršću utorka i srijede” svjedok je neumoljivog protoka vremena.
Naslov je vremenska odrednica, neuhvatljiva i nezadrživa. Pjesma “Šta je tu čudno” donosi sjećanje na vesele i razigrane njive pune ljudi, kada je poljima odjekivala pjesma, kada je srce bilo puno i zadovoljno nakon odrađenog posla.
Iz biografije
Pjesnik, prozni i dramski pisac za djecu i odrasle, književni kritičar, putopisac… Član Udruženja književnika Jugoslavije od 1979, a potom Republike Srpske. Prvu nagradu dobila je 1964. godine u Banjaluci za roman u rukopisu “Ključ nisam našao”.
Uvrštena je u 45 antologija proze i poezije domaćih i stranih autora, te u lektiru od 2003. godine i studijske programe za dječiju književnost 2015. godine.
Značajnije nagrade dobila je za knjige i doprinos razvoju kulture: “Veselin Masleša”, “Šušnjar”, “Kočićevo pero”, “Dragojlo Dudić”, “Pesnički krčag”, “Slovo Kočiću”, “Ključ Modrog grada”, “Pjesma nad pjesmama”, “Zija Dizdarević”, UK RS “Knjiga godine”…
Izvor: Nezavisne novine / M. Pilipović