GRADIŠKA – Najduži aplauz u Kulturnom centru u Gradišci, na izboru za najljepša dvorišta, balkone i parkove, gdje su bile gošće, dobile su četiri sestre, Milica, Milana, Dunja i Mikaela, učenice gradske Osnovne škole “Danilo Borković”.
Njihove đačke knjižice pune su petica. Najstarija Milica (13) je učenica osmog razreda, dvanaestogodišnje blizanke Milana i Dunja su sedmi razred, a najmlađa Mikaela (10) četvrti razred.
One su otpjevale dvije srpske pjesme sa Kosova i Metohije. Osim aplauza i čestitanja, ove svestrane djevojčice, korpom sa slatkišima nagradila je Renata Obradović Popović, direktorica “Gradske čistoće”, javne ustanove koja je organizovala ovaj veoma uspješan program.
Sestre Kačavenda nastupaju na mnogim školskim i drugim priredbama pjevajući duhovne pjesme.
Najdraži su, kažu, nastupi u Banjaluci, za Dan policije Republike Srpske, gdje ih svake godine pozivaju.
Pjevanje i muzika čine samo dio njihovog interesovanja. Milica, Milana, Dunja i Mikaela posebno se ističu u sportu. Osvojile su više od 200 medalja na regionalnim, republičkim i međunarodnim takmičenjima u karateu.
Njihova soba, gdje svakodnevno vježbaju, u porodičnoj kući u Lamincima, puna je priznanja, diploma, medalja i pehara.
Tokom ljeta, sa roditeljima i drugim ukućanima vrijedno rade u njivama, uzgajaju povrće.
O sebi i svojim interesovanjima, o svakodnevnim preokupacijama u porodičnom domaćinstvu rado pričaju.
“Sve volimo da radimo, da se takmičimo i da budemo najbolje. To je naša želja, složne smo, pomažemo se međusobno i ohrabrujemo. Uvijek i u svemu želimo biti najbolje”, ispričala nam je ambiciozna Milica. Njen uticaj na mlađe sestre često je presudan. Milana, Dunja i Mikaela pažljivo slušaju. Povremeno se uključuju u razgovor.
“Ovdje u selu nam je najljepše, imamo uvijek šta da radimo, gdje da vježbamo i da se igramo. Ima u Lamincima još djece, najviše muškaraca. Njih pobjeđujemo u karateu i u fudbalu”, priča Milana. Pokazuje fotografije iz bašte, gdje su ove sezone imali bogat rod lubenice, paprike, paradajza, dinje, luka…
“Jedna lubenica bila je teška 28 kilograma. Nju nismo mogle ubrati i podići na traktor. Pomogli su djed Milan i mama Mirjana”, dodaje Dunja. Redovno jedna od sestara ide na pijacu sa roditeljima ili sa djedom i bakom. Prodaju povrće.
“Radimo, sijemo, okopavamo, beremo povrće i prodajemo. Za to dobijemo i platu. To nam je za ljetovanje, za odlazak na more, u školu, za još ponešto”, pohvalila nam se Milana.
Ona, zajedno sa sestrama, do škole u Gradišci putuje desetak kilometara, ali ne pomišlja da se odseli odavde.
“Moje selo je za mene najljepše. I kada završim školu, opet ću živjeti u Lamincima. To je lijepo, bogato i veliko selo u Lijevče polju. Nigdje nama nije ljepše, nego ovdje”, kaže Milica Kačavenda. Agronom Vladimir Kačavenda kaže da je lijepo i izazovno biti otac četiri, po svemu posebne i uspješne djevojčice.
“Njih sve interesuje, sport, muzika, pjevanje, poljoprivreda… Posjeduju takmičarski duh, poslušne su, stalno istražuju svoje mogućnosti i uvijek postavljaju nove ljestvice. Srećan sam, kao i moja supruga i ostali ukućani. Naša kuća je puna. Želio bih da tako bude i kod drugih, jer ovdje su sela prazna, kuće, puste, škole se zatvaraju zato što nema djece”, kazao nam je Vladimir.
Njegova supruga Mirjana, zaposlena u gradiškoj pošti, često sa kćerkama odlazi na njihove nastupe, ponosna na uspjeh, srećna zbog aplauza i čestitki koje stižu sa svih strana.
Ljubav prema poljoprivredi i selu na Milicu, Milanu, Dunju i Mikaelu prenijeli su roditelji Vladimir i Mirjana, djed Milan, baka Ljubica i tetka Jelena. One žive u devetočlanom domaćinstvu.
“Ima nas puna kuća i lijepo nam je. Kod nas mnogi dolaze u posjetu, imamo dobre komšije, mnogo rodbine i prijatelja. Svako zna svoj posao”, uglas raportiraju sestre Kačavenda. Njihova priča tu se ne prekida, ne završava. One maštaju o različitim školama i zanimanjima. Milica želi u vojnu akademiju, Milana bi da uči za vatrogasca ili policajca, možda veterinara, Mikaela želi u advokaturu, a Dunja da bude pilot.
Izvor: nezavisne.com / M. Pilipović