GRADIŠKA – Dovoljno je upitati za Barbu i svi će vas uputiti na kej pored savskog mosta.
Barba je čitav radni vijek plovio Savom, zalazio je brodovima i na Dunav, Moravu ili kanal Dunav –Tisa – Dunav. Prevezao je milione tona tereta, upravljao grdosijom brodom ‘Oštrelj’. Svi poznaju Barbu, a Barba poznaje svaki most na Savi od Siska do Beograda, svaku krivinu, plićak i vir.
Posljednju plovidbu upisao je kapetansku knjigu kada je „Oštrelj“ odvezao do Šapca i predao ga novim vlasnicima. Tužan, suznih očiju vratio se kopnom do Gradiške. „Oštrelj“ je promijenio vlasnika, a Barba penzionisan. Često se na brodiću „Grom“ prisjeća svoje posljednje plovidbe „Oštreljom“, ali i divnih trenutaka na njemu. Bilo je i rizičnih momenata, ali Barba želi da u sedamdeset i drugoj godini života prebire samo po lijepim uspomenama.
„Kada sam birao posadu uvijek sam birao najbolje među najboljima. Ukrcamo se i plovimo petnaest dana. Živjeli smo kao velika porodica, brod nam je bio druga kuća. Funkcionisali smo kao uigrani tim kome sam ja bio kapetan“, prisjeća se Barba, dok mu pogled završava negdje u daljini Save.
Mornarski život je hljeb sa devet kora. Dug je radni vijek prepun svakavih događaja, pa i pravih filmskih avantura. Jedne zime led je okovao Barbin brod negdje na Dunavu kod Iloka.
„Led nas je stegao. Upalim motore,ni makac, motori se guše,sve je zaleđeno.U neko doba noći se budimo , spašava nas ledolomac i mi se oslobađamo ledenih okova. Opasni su i visoki vodostaji. Iskustvo i profesionalizam su me tjerali da u dušu poznajem svaki most, njegovu visinu, ali i karakteristike broda. Jedne godine u oktobru vraćamo se sa tovarom iz Šamca. Nazvao sam kolegu da očita vodostaj na mostu u Gradišci, bio je previsok. Poskidao sam antenu, reflektor i sve što je štrčalo. Prošli smo, samo su nas tri centimetra dijelili od donje ivice mosta“, prisjeća se Barba.
Gotovo redovno, kada se petnaesti dan plovidbe brod vraćao u Gradišku, začula se jaka sirena i to tri puta na krivini „Šelemez“ iza koje pogled puca ka staroj sušari u Gradišci , gdje je bila i deponija pijeska i šljunka koje je „Oštrelj“ dovozio. Više je razloga zbog kojih se Barba oglašavao brodskim sirenama i svi su opravdani.
„Dolazimo nakon pola mjeseca na kopno i to u svoj grad. Kud će veća radost. Javljamo da smo živi i zdravi. Ali i da dolazimo i da ne zateknemo na stepenicama neke cipele veće od naših“, priča kroz smijeh Barba Boris.
Barba je sebi izradio brodić „Grom“, dug 13 metara. Poput malog stana je , ima sve i kuhinju i krevete, komande kao velika lađa. Na njemu peca, sluša stari dobri rock, posmatra Savu, ispraća brodove koji po nekad prođu ispod mosta. ‘Oštrelj’ mu je stalno u mislima. Sanja ga često.
Godi mu nadimak Barba, tako se , priznaje, osjeća, kao časni kapetan riječne plovidbe. Jedini i posljednji gradiški Barba. Veći dio svog penzionerskog dana provede na vodi, Sava mu teče venama, piše Boško Grgić.
Izvor: Aloonline.ba / Boško Grgić