Mili Bože šta uradi, što rastavi dvoje mladih.
Malo je ljudi u Potkozarju i Lijevče Polju koji ne poznaju Milu Petrovića Grozdinog, kamenoresca, bivšeg opštinskog službenika, šaljivdžiju i humanistu… Njegovu radnju u Brestovčini,na magistralnom putu od hrvatske granice prema Banjaluci, gdje izradjuje nadgrobne ploče mrtvim i po nekom živom, malo ko zaobilazi. Razloga za susret ima na pretek. Prilikom susreta obavezno se predstavlja samo kao Grozdin jer mu to ima istu važnost kao lična karta, pasoš ili neki drugi važan dokument.
– Grozda je moja supruga i ako mnogi misle da mi je mati. Šta da radim, prozvao sam se Grozdinim kada se moja majka Vida udala a ja već navikao da imam neko žensko rame pored sebe. Ovo Grozdino me dobro služi pa ne znam šta bih uradio ako bi se kojim slučajem izmaklo, – priča Mile.
U njegovoj radnji ima mjesta za sve i svakojake priče. Kaže da ga to održava i veseli pa i u trenucima kada s grupom radnika postavlja nadgrobne spomenike.
– Ni tu nije sve crno i tužno kako izgleda. Nekoliko dana s jednom babom, uskoro će joj i stota, usaglašavam stihove za spomenik pokojnom djedu, njenom životnom saputniku. Sada mi je ona donijela, što bi vlast rekla, prečišćen tekst. Napisala je: »Mili Bože šta uradi, što rastavi dvoje mladih…«
U Karajzovcima u Lijevče polju uradili smo spomenik nekom ljubitelju konja i bivšem vojniku Kraljeve konjice koji je za života poželio da pored njegove slike ucrtamo i lik konja Putka. Želju sam ispoštovao i svom bivšem komšiji Dimitriji Vilendečiću iz Srednje Jurkovice. Otac bivšeg ministra finansija RS Simeuna Vilendečića m,e zamolio, kada preseli na onaj svijet da mu na spomeniku Simo i ja ucrtamo kartu – keca, flašu i golu ženu.Pokojni Dimitrija, Bog da mu dušu prosti bio je bećar, ženskaroš, kockar i ljubitelj dobrog pića ali i dobar čovjek. Kada je umro pa došlo vrijeme da se spomenik podigne, o tom se nije moglo govoriti ali deset godina kasnije Simo me podsjeti na njegove riječi. Kaže, Mile sjećaš li se šta je stari rekao nama dvojici! Kako se ne bih sjetio, velim te pravo u Šaškinovačko groblje, sikunemo ploču, doradimo po želji pa s njom na staro mjesto. Sada Dimitrija nema razloga da nam zamjeri, – iskreno će Mile koji je nedavno kumovao i novoizgradjenoj crkvi u tom selu darujući rekordan prilog.
Osim što je izgradio i oblikovao vječna počivališta mnogim susjedima, Ljevčanima i Kozarčanima, poželio je nedavno da to uradi i za sebe i Grozdu, inače medicinsku sestru u gradiškom Domu zdravlja. Dok nam priča o tome, cestom se ukaza sprovod upućen ka obližnjem groblju u Brestovčini. Tu je i Mile planirao sebi vječnu kuću ali vidjevši ovaj prizor, zaključi:
– Znači, sveštenik me opet prevario. Pitao sam ga za taj plac na groblju i on kaže da nije moguće, ne može, veli, nema više mjesta. Ove sedmice vidio sam tri sprovoda i niko se nije vratio neobavljenog posla, pratio sam cijeli dan šta se dešava. Dakle, to je dokaz da sam prevaren, – zaključuje naš sagovornik.
Vrijeme brzo umiče a on se, pogledajući na sat prisjeti svog punca, Grozdinog oca Lazara Gajića iz Gornje Jurkovice.
– Hajde, Boga ti slikaj me neka se vidi sat, ovako ispružene ruke u prvom planu. Tako se slikao i moj punac, đed od ovih mojih kćerki kada se vratio s rada u Austriji. Kupio je tamo sat koji je tada bio važniji i vrijedniji od glave pa kada se slikao na turjačkom zboru, on je isturio sat u prvi plan, kao slučajno a svi znaju u čemu je štos. Zbog toga ja njega oponašam i za takvu pozu kažem da je Lazareva, – dobaci Mile Petrović pa svako na svoju stranu sa slikama koje nam je dočarao u glavi kao da su na filmskom platnu.
Tekst i foto: Milan Pilipović