SRBAC – Da ručni rad nije samo zanat već umjetnost prožeta emocijom i ličnom posvećenošću, svjedoči primjer Srpčanke Snježane Šaponja čija je ljubav prema tradiciji pretočena u jedinstvene, čarobne kreacije koje se ne nose samo na tijelu već i u srcu.
Još od ranog djetinjstva, koje je provela u rodnim Zavidovićima, naučila je da hekla, jer je odrasla u porodici u kojoj je to bila svakodnevica, a svoje vještine usavršavala je tokom godina, posebno kroz angažman u Udruženju žena Srbac, čiji je dugogodišnji član i jedan od osnivača.
Danas su njene rukotvorine, poput odjevnih predmeta za djecu, amigurumi lutkica, torbica i privjesaka, tražene na svim kontinentima, dok je njen vlastiti brend „Sneškica hendmejd“ već postao prepoznatljiv među sugrađanima.
– Prve poteze u heklanju naučila sam od majke sa svega sedam godina, a već sa deset sam samostalno kreirala radove. Radim uglavnom sa pamukom, lak je za održavanje i prijatan za rad. Moja porodica je bila puna vještih ruku, od bake, tetaka i strina, ali tada nije bilo modernih tehnologija kao danas. Uz internet sam usvojila nove tehnike, što mi nije bilo teško jer sam istrajna, uporna i stalno želim da učim – priča Snježana koja se prije tri decenije doselila u Srbac i tu zasnovala porodicu sa suprugom Zdravkom.
Za nju je heklanje spoj tradicionalnog i modernog i ističe da do sada nije uradila dva identična rada.
– Imam četiri kćerke i nema modnog trenda koji nisam vidjela u sopstvenoj kući. Trudim se da savremene elemente vješto uklopim sa našim tradicionalnim dezenima. Iako imam razne šivaće mašine, uvijek sam bila pristalica ručne izrade. U kući imam jednu prostoriju samo za te potrebe, to je moja duhovna oaza. Nisu brojni stručnjaci bez razloga rekli da je heklanje poput joge, jer opušta tijelo i smiruje um – otkriva Snježana.
Njen prvi rad je bio jednostavan šal, a zatim su slijedile majice, torbice i ukrasni stolnjaci. Posebno voli da radi za djecu, a prve lutke izradila je u vrijeme pandemije virusa korona.
– Zatekla sam se u Italiji u vrijeme najveće krize. Provela sam 72 dana u izolaciji sa jednom bakom i tada sam napravila svoju prvu lutku, inspirisanu unukom Anastasijom. I danas je čuvam samo za nju i nikada je ne bih prodala jer u ovom poslu su materijalne stvari u drugom planu. Više sam poklonila nego što sam prodala, a osjećaj kada nešto darujem jednak je radosti onoga ko taj poklon primi – kaže Snježana.
Praznici u njoj bude posebne emocije i veoma se raduje Vaskrsu, a posebno Božiću i ističe da je dugo izrađivala i praznične dekoracije.
Osim toga, Snježana je poznata i po domaćim voćnim likerima, sokovima i zimnici. Njena kuća često je odredište prijateljima iz svih krajeva svijeta koji s nestrpljenjem iščekuju da probaju njene rukotvorine i domaće đakonije.
– Radost mi je kada čujem da jedna djevojka iz Danske svake godine po povratku u zavičaj obavezno kupi neku moju torbicu. Narudžbe dobijam i iz Švajcarske, Australije i mnogih drugih zemalja. To je znak da naš rad u Udruženju žena Srbac ima smisla. Ta podrška nam daje snagu i podsticaj da nastavimo još snažnije – sa ponosom ističe Snježana.
Mladi nezainteresovani
Udruženje žena Srbac redovno organizuje radionice heklanja, izrade narodnih nošnji i drugih tradicionalnih zanata. Ipak, interesovanje mladih je sve manje.
– Ako se ovaj trend nastavi, postoji opasnost da sve ove lijepe vještine nestanu u narednih deset do dvadeset godina. Voljela bih da bar jedna od mojih kćerki nastavi mojim stopama, ali za sada interesovanje pokazuje samo moja unuka Anastasija. Ipak, sve me podržavaju, pomažu mi idejama i savjetima – zaključuje Snježana.
Izvor: Glas Srpske