GRADIŠKA – Uvijek, kad mi je potrebala lijepa priča o Savi, ribi, ribarima, o ljudima, navraćao bih do moga druga Željka Stojnića, Želje.
Priče bi tekle uz domaću rakiju, bez ikakvog dogovora i priprema. A tek kada su se zbijale šale. Sa Željom sam volio pričati i o muzici, ljepšem polu, smuđu, ribljoj čorbi i vrstama piva.
Nije mi bilo jednostavno kada sam na društvenim mrežama saznao tužnu vijest da nas je Želja napustio. A onda prikupljajući servisne informacije u jutarnjem programu, kockice su se složile. Kao da je u izvještaju dežurnih službi zatvorena Željina životna knjiga. A nije. Pričaće ljudi o Želji, o anegdotama doživljenim sa njime, o druženju, o svemu neobičnom.
Kada sam ga u jednom razgovoru, koji je postavljen na YT kanal upitao da li je on najneobičniji Željko na Balkanu, s obzirom na njegove poglede na život, rekao mi je, ne, ja sam običan čovjek. I bio je u pravu.
Otišao je, a nije uspio zaokružiti ni šestu deceniju života. Živio je poput Balaševićevih junaka, njegov život bio je poezija.
Danas sam fotografisao njegovu lađu, privezanu uz savsku obalu. A potom sam iz ne tako dobro složenih galerija u računaru odabrao nekoliko Željinih fotografija. Željko je bio čest junak mojih malih ljudskih priča. Neka mu je laka crna zemlja. Pamtiću ga po dobrome.
Autor: B. Grgić / Radio Kozara