GRADIŠKA – Sretosmo ga na savskoj obali, na biciklu sa kojeg se razliježe narodna pjesma.
Fijuče kao vjetar sjeverac koji uvlači hladnoću do kosti. Napokon, sa višednevnom kišom i poplavama stigoše i hladni dani. Bošku Đukiću, građevinskom radniku iz Gradiške koji je u ovaj grad, iz rodnog Mladenovca u Srbiji doselio 1962. godine, nije hladno. Za njega je veselo.
– Ma jeste zima, hladno je mnogima, ušima se pokrivaju i bježe unutra, ali meni nije zima, dobro sam se obukao i ne osjećam ništa. Takav sam čovjek, očvrsnuo na građevini, kao betonski stub. Slušam muziku i vozim se, na biciklu, da, baš tako… Auto-radio ugradio sam na svoga dvotočkaša, kako se to kaže, vozim se i slušam. Moju muziku slušaju i drugi pored kojih prolazim, nisam sebičan kao ovi u automobilima koji odvrnu radio, pojačaju do daske i sami slušaju. Kod mene nije tako, sve što ja slušam, slušaju svi, i uživaju. Zviždi, fijuče vjetar a muzika svira. A brkovi se lede, hvataju se ledenice na brkove. Znaš, ne umijem se ja dobro izraziti, kao gospoda i školovan svijet ali, razumiješ ti mene i moju misao. Ima tu i pjesničkog dara, u meni, jeli tako – priča, pita i odgovara istovremeno.
Boško je poznat u gradiškom kraju, omiljen među komšijama, a intrigantan za nepoznate. Prolaznici, ponajviše đaci koji su iz škole, na odmoru, kao ogladnjeli vukovi potrčali do u obližnje prodavnice, da kupe nešto za jelo, zastadoše kod Boška. Čude se njegovoj, kako on kaže, skalameriji na dva točka.
– Zvučnici su u metalnoj kutiji, na pak-sicu, da ih kiša ne pokvari. Sada pjeva Miroslav Ilić, Amerika, Amerika zemlja velika, ali metar moga sela, Amerika cijela… Slušaj, hoćeš da pojačam. To je dobra pjesma. Imam tu mnogo dobrih pjesama, pun je USB, nema ni kraja ni početka, stalno svira. Volim i krajiške pjesme. Pjevam i ja vozeći se na biciklu, ali mene niko ne čuje, bolje je tako. Kada bi me čuli, pobjegli bi od puta, poskakali u kanal. Ovako, Miroslav ih sve privlači. Akumulator je isto tako dobar, uvijek je pun, dopunjen. Pričvrstio sam ga na štanglu a radio na guvernal, na upravljač. Naveče, kada idem na spavanje, akumulator punim strujom. Sve ima svoj red i smisao – opisuje naš sagovornik svoju svakodnevnu preokupaciju. Rado priča o svemu, o putovanjima, ne suviše dalekim ali za njega inspirativnim.
– Putovao sam u Kočićevo, to je dvadesetak kilometara odavdje, prema Srpcu, sve preko sela, biciklom. Slušam muziku i razmišljam samo o lijepim danima i događajima, o dobrim ljudima. Nema kod mene tuge, brige, politike, ratova, žalosti i nevolje… Samo muzika i pjesma. Nema tuge i plakanja, kod mene, samo pjesma – kaže on.
– Ja širim veselje i dobro raspoloženje. Nekada sam i ja imao automobil, slušao muziku u njemu ali sam osiromašio, nemam para nego samo za bicikl. I nisam nesrećan. Dobro je i ovako – konstatovao je Bole, kako ga njegovi građevinci oslovljavaju.
Muzički urednik na biciklu
A na biciklu koji je, već punoljetan, ful oprema. Sve ima, kao na automobilu ili traktoru.
– Hoćeš li da upalim rotaciju, svjetlo, led lampu… sve imam. Nema greške niti iznenađenja. Ovo je dobar i pouzdan bicikl. Nema greške – kaže Bole.
Ima boljih bicikla od ovoga, ali, nema niko auto-radio na biciklu, nema ovoliko opreme – hvali Bole svoj bicikl.
Bogu hvala, da je tako, dodadosmo, tek da ga ohrabrimo, da utvrdimo priču koja jeste drugačija od mnogih.
– Je li, kaži mi iskreno, hoću li ja sada biti na televiziji, u novinama ili na tom Internetu, svejedno, bilo gdje, dobro je da se sazna za mene. Možda će još neko, na mene se ugledati. Napiši, molim te, Boško Đukić muzički urednik na svome biciklu. Ako imaš šefa, ne daj da to mijenja, da prepravlja, može i da pokvari, valjda i tebe neko sluša. Volio bih tu priču o sebi, pokazati kolegama na gradilištu, tu pored Save. Danas ne radimo, Nikoljdan ali smo sutra na baušteli. Nego hajde, vidimo se sutra, danas odmaram, časti me Sveti Nikola a sutra sam na skeli. Da, to sam već rekao, izvini, zanijela me muzika pa ponavljam istu priču. Odoh, a tebi sretno. Jesi li sve zapamtio, o meni – upitao je on.
Tako reče Boško, zveknu dva-tri puta, zvoncetom pored radija, na guvernalu i ode niz ulicu, pored Save koja je ispunila korito i prijeti svojom snagom i moći.
Izvor: Srpska info / M. Pilipović